Sada već daleke 1983. godine od Vardara pa do Triglava, pričalo se i pisalo o podvigu devetogodišnjeg prnjavorskog dječaka, koji je spasio život svom pet godina mlađem drugaru.

Jedan naizgled miran, običan dan u Prnjavoru umalo se pretvorio u veliku tragediju. Četverogodišnji dječak Saša Kalaba, igrajući se, upao je u vodu dubine 120 centimetara, koja se nalazila u podrumu objekta u izgradnji. Premda je sve slutilo na  tragediju, zahvaljujući prisebnosti i brzoj reakciji devetogodišneg Siniše Podgorca, Saša je preživio. Siniša je naime, vidjevši šta mu se dešava sa drugom, skočio u vodu, te je Kalabu onesviješćenog izvukao iz vode. Od tog dana Saša je Sinišu pored drugom, počeo da zove i bratom.

Tako su i živjeli kao braća, sve dok ih život 1995. godine nije zauvijek razdvojio. Sašu danas zatičemo u porodičnoj kući u Prnjavrou, gdje provodi svoj godišnji odmor, dok je Siniša smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći pomenute 1995. godine.

“ Sa Sinišom sam proveo svoje djetinjstvo. Bio mi je najbolji prijatelj i brat u isto vrijeme. Premda smo bili dosta vezani, od dana kada mi je spasio život, ta povezanost postala je još jača. Družili smo se, zajedno dijelili srećne i tužne trenutke. Reklo bi se, živjeli smo kao jedan. Čak smo jedno vrijeme bili i komšije, dok se Siniša sa porodicom nije preselio”, rekao je Saša Kalaba.

Život nekada piše bajke, ali i tragedije. Upravo se tragedija i dogodila tog julskog dana 1995. godine. Sašu i Sinišu život je zauvijek razdvojio.

“U životu ništa nije teže nego izgubiti osobu koju voliš. Ništa ne može zamijeniti prazninu i tugu koju osjećaš zbog gubitka. Tog kobnog dana, vidio sam se sa Sinišom, ne slutivši da je to naš poslednji susret. Pozvao me je da idemo zajedno motorom, ali nisam mogao. Kasnije se ispostavilo da je Siniša motorom otišao na put bez povratka. Vijest da je tragično stradao, saopštili su mi roditelji, narednog jutra. Bio sam u šoku, nevjerici, odbijao sam povjerovati da ga više neću vidjeti. Ipak istini se moralo pogledati u oči, ma koliko bolna bila”.

Danas, 21 godinu nakon ove tragedije, Saša ističe kako mu njegov brat mnogo nedostaje. Premda više nije fizički sa Sašom, Siniša živi u njegovim mislima, njegovom srcu. Uspomene na njihovo djetinjstvo i druženje ne blijede.

“Prošle su dvije decenije kako Siniša nije sa nama. Jako mi nedostaje. Zahvaljujući njemu ja i danas živim, ali njega nažalost nema. Svoje slobodno vrijeme redovno iskoristim, kako bi posjetio Sinišinu porodicu, jer to je na neki način i moja porodica”, dodaje za kraj Saša.