Hljeb za sto generacija: Soska vodenica preživjela sva iskušenja civilizacije

Vodenica na potoku u Drugovićima, podignuta prije jednog vijeka, a po pričanju mještana, dogodilo se to nekako u ovo, proljećno vrijeme, othranila je nebrojeno generacija.

Vodeničar Petar Railić, koji ljubav prema potočari, poslije sina Darija prenosi na unuka Petra, priča da je kameni točak samljeo mnogo tobri kukuruza, donesenih pješke iz mnogih sela.

Brašno iz ove nedavno obnovljene vodenice, hvali se vrijedni domaćin, jedinstvenog je mirisa, a kukuruzni hljeb izuzetnog okusa.

"Drugovići, Koljani, Milosavci, Šeškovci, Kriškovci, Devetina, Hrvaćani i ostala sela laktaške i susjedne prnjavorske opštine, a sa njima i slučajni prolaznici, najbolje znaju ulogu vodenice za cijeli kraj. Ovdje nikada niko nije gladovao, pored vodenice uvijek ima čime utoliti glad i zeđ", opisuje Petar svoju vodenicu, jedinu u cijelom kraju.

Ona je preživjela sva iskušenja moderne civilizacije kao i seoski potok koji huči i okreće drveno kolo cijele godine, rijetko ili gotovo nikada ne presušuje.

Deda i unuk istog imena Petar Railic

"Kod mene nema ušura, meljem bez naknade… Kome treba brašna,  ovdje ga uvjek ima, a Boga mi, sa brašnom i hljebom od kukuruza, kojeg moj unuk Petar i ja često pečemo na ognjištu, nađe se piletine, prasetine, čak i riba sa potoka. Flaša sa rakijom uvijek je u vodenici, ni ovoga pića kod nas ne manjka kao ni vode na potoku", raspričao se djeda Petar, razvezao u sjećanjima godine i decenije dok njegov šestogodišnji unuk istog imena posustaje sa harmonikom na grudima, čekajući među mnoštvom komšija da i on dođe na red i progovori ili zasvira ponešto.

"I ja bih zapjevao, čekam na red, a noge me bole. Ili ću da sjednem na panj ili odoh kući kod babe Stajke, kada ti djeda nikako ne prekidaš priču", odbrusi unuk Petar, kojeg je uveliko izdalo strpljenje, a društvo djedovih i očevih vršnjaka prasnu u smijeh.

"Kad se sjetim da će vrijeme doći, što sad mogu da sutra neću moći, onda, brate, kažem samom sebi, samo rokaj, da žalio ne bi. Pojačaj, pojačaj, i žene i piće, niko nije mislio, jednom ostariće…", kuražno, pod teretom veselog instrumenta, poče se razlegati tanani ali prkosni Petrov glasić.

Poslije su pjesmu prihvatili i ostali, Rajo, Radomir, Dragomir i Rade Savić, Velimir Šironjić, Grujo Metlar, Miroslav Radujković, Mitar Mitrović, Radoslav Đorđević, Nenad i Drago Crnadak, Živko Radujković, Drago Popović…

Pesmom obilježili vek stare potočare.

"Ova vodenica nas je othranila, ja sam najstariji među ovim svijetom i to dobro pamtim i o tome svjedočim. Jesam malo nagluv, ali nisam pamćenje izgubio. Ovdje smo, prije više od pola vijeka, mi seoski dječaci lovili ribu širokim tkanim gaćama, a poslije, umorni i iscrpljeni pekli je u vodenici ili pored nje", prisjeća se Živko Crnadak nailazeći na odobravanje ostalih koji su, sredinom aprila, kada se na mali Vaskrs počela buditi uspavana priroda, došli da odaju počast posljednjoj vodenici u Drugovićima.

"To je naša tradicija, svi ponešto priložimo za jelo i piće, pripremimo sitniš za muzikante pa slavimo mali Vaskrs, dolazak proljeća i odajemo počast drevnoj vodenici", objašnjava Živko Radujković, teoretišući da je i njegovo selo Drugovići dobilo naziv po dobrim ljudima i dobrim drugovima.

Okupljaju se u “Naša sela”

Pohvalili su se i brojnim članstvom u KUD “Naša sela” koje okuplja članove iz desetak sela u dvije opštine.

“Naša sela su naš ponos i dika. U prosjeku smo iznad pedesete, ali nam to ne smeta da se družimo, igramo, pjevamo, sviramo… Nema na daleko veselijeg KUD, sa više sloge i razmjevanja, od našega. Na našoj strani je iskustvo, a o mladosti odavno ne razmišljamo, osim što je u pjesmi pominjemo", pričaju Dušan Davidović, predsjednik KUD te Živko Crnadak, Živko Radujković, Petar Railić, Ranko Sikimić, Milan Đorđević, Radoslav Đorđević i Pavle Stanković, članovi muzičke sekcije.

Srpska info

Tagovi: