“Na koji način zainteresovati bebe i malu djecu i kako ispuniti njihov dan? Šta to mogu ponuditi svojoj djeci i koje sadržaje im pružiti?”, često je pitanje mladih roditelja. 

Kako se nalazimo u eri pametnih telefona i raznih multimedijalnih sadžaja, roditelji se pitaju kada i koliko svojm mališanima da omoguće gledanje crtića, pjesmica i slično. Međutim, niz problema u razvoju djece potiče od preranog i prekomjernog izlaganja djeteta ekranu. Nema tu veze kakve crtiće puštate Vašem djetetu. Djete ne doživljava i ne registruje ekran kao mi, već kao niz svjetlosnih i zvučnih senzacija. Takvi „stimulusi i signali“ opterećuju dječiji mozak tako što ga pretjerano stimulišu, pa dijete ne može da obradi sve ove podražaje.

Dok se mnogi roditelji “hvale” kako im je dijete “mirno” dok gleda u ekran pametnog telefona, trebali bi zapravo biti svjesni da dijete u tom trenutku pokušava da svoj mozak “podesi” na odgovarajuću brzinu kako bi pratilo niz slika koje se smjenjuju.

Na taj način remeti frekvenciju na kojoj mozak radi i u budućnosti najbolje sto možete da očekujete je dijete kome je sve dosadno i “presporo”. Ovo možda i nije toliko alarmantno u odnosu na to šta sve “odumire” u mozgu dok je dijete pasivno i mirno umjesto da se igra, okreće, guče, smješka itd. Mališani već sa nekoliko mjeseci uče da im uzbuđenje i zadovoljstvo dolaze “na dodir” i to onda očekuju u svakodnevnom životu. Tako dobijamo generaciju djece koja žele sve sad i odmah, burno reagujući ako to ne dobiju kada oni požele.

Sa druge strane Vaše dijete od rodjenja intenzivno uči komunikaciju prateci mimiku lica osoba koje ga okruzuju, tako sto gledaju ekspresije lica, odgovaraju odredjenom mimikom, a to lice opet odgovara njemu. Dakle uče kroz interakciju da ostvaruju kontakt, gledaju u oči, te da njihovo djelovanje izaziva reakciju kod drugih ljudi, npr. kada se nasmiju majci, majka se nasmiješi njima te na taj način uče da “komuniciraju”. Dok gledaju crtiće, gledaju bezizražajne junake, kojima se nasmiju, ali oni ne odgovaraju na njihov osmjeh, odnosno bebino djelovanje ne izaziva reakciju, zato što je to djelovanje usmjereno na neživi ekran umjesto na živu okolinu.

U budućnosti ih to uči da nema interakcije i dobijate niz savršeno zdrave djece koja pokazuju simptome slicne onima koje imaju djeca iz spektra autizma ili nekih drugih razvojnih smetnji i poremećaja. Slušajući glasove na stranom jeziku, reproduktivno usvajaju strani jezik, a pri tom nisu savladali ni maternji. I dok se bake i deke hvale kako dijete “razgovara na engleskom”, nisu ni svjesni da je to daleko od razgovora, već samo reprodukcija stranih riječi, bez funkcije razmjene informacija i ostvarivanja interakcije. Još jedna stvar koja djecu vodi u “osamu”.

Moderan i ubrzan tempo života diktiraju takvo okruženje gdje je veoma teško, pa čak i skoro nemoguće, uskratiti kontakt djeteta i ekrana. Često se od roditelja može čuti: „pa ne gleda on puno televizor, ponekad, sat –dva“. Razumljivo je da je svaki roditelj „samo“ čovjek i da ne može uvijek biti u potpunosti, 100% spreman cijelu pažnju da usmjeri na aktivnost svog djeteta, da li se igra, da li mu je dosadno, da li je bezbjedno…

Bojan Radović

Telefon, omiljeni crtić ili pjesmica ponekad je „prva pomoć“ u zaokupiranju djeteta, koji roditelji koriste ne samo da bi završili svoju obavezu, nego i dali sebi oduška. Zato nam se čini da ekran koji „smiruje” dijete, je čak dobra stvar. Međutim to nikako nije dobro, a naručito za bebe i djecu mlađeg uzrasta. Studije pokazuju da je nužno i čak neophodno uskratiti kontakt djece i ekrana bar do uzrasta od 4 godine, a nakon toga svesti na najmanju moguću mjeru.

Postavlja se pitanje šta sa djecom koja su navikla na korištenje ekrana i kod koje uskraćivanje ekrana izaziva reakcije, ljutnje, bijesa, negodovanja, tuge…? Jedno od rješenja može biti postepeno smanjivanje korištenja telefona, televizije, sve do onog trenutka kada vidimo da je igra postala draža aktivnost nego gledanje televizije.

Zbog toga, roditelji, stavite dijete još od najranijih dana ispred sebe i pričajte mu. Svaki put dok vas gleda recitujte, pjevajte, pričajte priče. Kada skrene pogled Vi stanite. Kada opet pogleda u Vas, nasmješite se i nastavite i tako im dajte nagradu Vašim osmjehom, jer gledaju u Vas.. Na taj način im vježbate pažnju koja će danas-sutra značiti mnogo u njihovom razvoju, ali i u akademskim postignućima.

Omogućite Vašem djetetu prostor i vrijeme za slobodnu igru daleko od telefona, računara, televizora. Spustite bebu na čvrstu podlogu kako bi vježbalo svoje mišiće, stavite mu zanimljivu igračku tik na dohvat ruke, ali opet malo dalje tek toliko da mora da se potrudi da je dohvati. Nađite šerpe, lonce, plastične kutije i jednu običnu kašiku i lupkajte upoznajući ih sa različitim zvukovima.

Dajte im u ruke tkanine različite teksture kako bi vježbali svoja čula. Pustite ih da zvaću razne predmete. Pjevajte im, pričajte im. Zavežite iznad njih različite igračke koje mogu da lupkaju i da se protežu da ih dohvate. Napravite im narukvicu koja zvečka kada pokrecu ručice. Sve oko nas služi kao sredstvo za igranje, samo budite kreativni.

Svako od nas želi najbolje za svoje dijete i trudi se da radi najbolje, ali nekada prosto nismo svjesni posljedica!

Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica”