Svjedoci često lažu, ali tužioci i sudije uglavnom ignorišu lažna svjedočenja u želji da što prije okončaju predmet. Advokati i pravni stručnjaci na ovaj način opisuju pojavu lažnog svjedočenja koja je, kako kažu, „rijedak gost“ u sudnicama, ali „povremeno naiđe“.

U proteklih pet godina u Osnovnom sudu u Doboju procesuirano je ukupno pet lica na osnovu lažnog svjedočenja. Izrečena je jedna kazna i dvije uslovne osude. U banjalučkom Osnovnom sudu u prethodnih pet godina procesuirana su 22 predmeta zbog davanje lažnog iskaza.

„U 15 predmeta je izrečena krivična sankcija, u jednom predmetu je lice oslobođeno optužbe, dok preostali predmeti nisu okončani. Lažno svjedočenje se najviše pojavljuje u krivičnim predmetima“, kažu u banjalučkom Osnovnom sudu.

U Osnovnom sudu u Trebinju u proteklih pet godina nije zabilježen nijedan slučaj lažnog svjedočenja. Pred bijeljinskim Osnovnim sudom u posljednjih pet godina vođen je jedan krivični postupak za lažno svjedočenje i izrečena je uslovna kazna u trajanju od tri mjeseca.

Jedno stablo ili cijeli šljivik?

Sa lažnim svjedocima svojevremeno se susreo i banjalučki advokat Dalibor Mrša. Tokom utvrđivanja svojine nad zemljištem, priča Mrša, svjedoci protivne strane su se međusobno dogovorili da pomognu parničnoj stranci koja ih je predložila za svjedoke. Plan je bio da kažu kako je ta stranka održavala sporni dio zemljišta, između ostalog i tako što je tužilac na tom prostoru skupljao šljive sa stabla i održavao to stablo.

„Kako su svjedoci ulazili u sudnicu svi su pričali o 'potkupljanju šljiva', ali mi je bilo interesantno to što je prvi svjedok rekao da se radi o jednom stablu šljive. Sljedeći je kazao da se radi o stablima šljiva. Pitao sam ga koliko stabala je u pitanju, a on je rekao - dva stabla. Broj stabala se povećavao sa novim svjedocima, pa smo na kraju došli do šljivika kojeg u stvarnosti zapravo nema“, priča Mrša.

Mrša kaže da je ponekad zaista teško utvrditi da li svjedok laže, pogotovo ako se radi o jednom svjedoku ili o iskazima više svjedoka čije se rečenice u potpunosti podudaraju kada su u pitanju odlučne činjenice.

„Uloga suda i jeste u tome da utvrdi da li se ti iskazi mogu uzeti kao vjerodostojni. Bitno je znati da li se radi o iskazima svjedoka koji su bili neposredni očevici. U praksi se može uočiti kada svjedok opisuje jedan događaj bez ikakvih teškoća - vrlo uvjerljivo, pa i do najsitnih detalja, kada ga je nemoguće smesti određenim potpitanjima, kada se zaista jasno vidi da se radi o realnoj reprodukciji određenog događaja“, kaže Mrša.

Međutim, dodaje on, nekada se desi da svjedok dođe potpuno pripremljen na odlučna pitanja i kada vispreno izbjegava odgovore koji mogu da dovedu u sumnju njegov iskaz, ali sud mora da uzme sve dokaze u obzir prilikom donošenja odluke i da obrazloži zašto je ili zašto nije nekom svjedoku povjerovao.

„Do sada se nisam susreo sa predmetom u kojem je sudija ili tužilac podnio krivičnu prijavu protiv određenog lica zbog lažnog svjedočenja. Davanje lažnog iskaza pred sudom je norimirano kao krivično djelo. Posebno je pitanje efikasnosti našeg pravosudnog sistema, ali to je već druga tema“, rekao je Mrša.

Sporedno pitanje

Docent Darko Jokić sa Pravnog fakulteta Univerziteta PIM u Banjoj Luci odbranio je 2015. godine disertaciju „Krivičnoprocesni i kriminalistički značaj svjedočenja u krivičnom postupku“. Jokić je tada utvrdio da je u periodu od 1. januara 2010. do 31. marta 2015. godine u kaznenim evidencijama koje su se vodile u tadašnjim CJB Banja Luka (12 opština) i CJB Doboj (devet opština) evidentirano ukupno devet presuda zbog lažnog svjedočenja.

„Navedene brojke su potvrda postavljene hipoteze da je zanemarljiv broj iniciranih i pokrenutih krivičnih postupaka u kojima se utvrđuje krivična odgovornost 'krivokletnika'. Lažni iskaz se može dati kako u postupku pred sudom, tako i u disciplinskom, prekršajnom ili upravnom ili drugom zakonom propisanom postupku“, ističe Jokić.

Davanje lažnog iskaza je, dodaje on, moguće dati i u brojnim postupcima pred organima uprave pri rješavanju u upravnim stvarima, ali i prekršajnim postupcima, pa čak i u disciplinskim. Tu se, kaže on, nameće pitanje ko je odgovoran za pokretanje postupaka i dokazivanje lažnog svjedočenja.

„I Zakon o krivičnom postupku dozvoljava 'liberalno' ponašanje sudije u pogledu lažnog svjedočenja. Ovim zakonom je propisano da 'sudija može narediti da se sačini poseban zapisnik o iskazu svjedoka' koji će dostaviti tužiocu ako postoji osnovana sumnja da je svjedok na glavnom pretresu dao lažan iskaz. Valjda za sudiju, kao predstavnika jednog od stubova vlasti, postoji obaveza da po službenoj dužnosti reaguje na počinjeno krivično djelo“, tvrdi Jokić.  

Sva saznanja o svim krivičnim djelima, pa i o lažnom svjedočenju, dostavljaju se nadležnom okružnom javnom tužiocu čija je dužnost da pokrene istragu, a potom i da, ako postoji dovoljno dokaza, podigne optužnicu protiv „krivokletnika“.

„Do nadležnih tužilaca ne dolaze ovakva saznanja, jer su voditelji postupaka koncentrisani na okončanje predmeta, a davanje lažnog iskaza im je sporedno pitanje za koje je uvriježeno mišljenje da je teško dokazivo“, priča Jokić.

Razlika između istinitog i neistinitog iskaza je, dodaje Jokić, u svijesti, jer lažni iskaz se daje aktivnim laganjem, odnosno svjesno neistinitim iskazivanjem ili pasivnim laganjem, odnosno svjesnim prećutkivanjem. Za razliku od lažnog iskaza, netačan iskaz je plod grešaka u pojedinim fazama njegovog nastanka, odnosno u jednom od psihičkih procesa kao što su opažanje, pamćenje, reprodukcija i mišljenje.

Prepoznavanje i dokazivanje lažnog iskaza, kaže Jokić, iziskuje multidisciplinarni pristup. Pored znanja iz oblasti prava, koje nedvosmisleno imaju sudije i tužioci, potrebno je primijeniti naučna saznanja iz oblasti kriminalistike, psihologije, psihijatarije, 3D forenzičkih vještačenja.

„U disertaciji su, pored ostalog, anketom obuhvaćena 154 ispitanika iz reda sudija, tužilaca, advokata i kriminalističkih inspektora. Rezultati su ovakvi: 51,6 odsto sudija, 61 odsto tužilaca, 47,1 odsto advokata i 79,2 odsto kriminalističkih inspektora se izjasnilo da nikada nisu pohađali niti jedan oblik edukacije u oblasti taktike obavljanja razgovora i načina utvrđivanja kredibilnosti-istinitosti iskaza svjedoka“, rekao je Jokić.

Slučaj iz Milića

Za lažnim svjedocima često su se sretali pravni timovi Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. Direktor Centra Milorad Kojić podsjeća na slučaj Dušana Jankovića koji je bio prvostepeno osuđen zbog zločina na Korićanskim stijenama.

„Nakon osuđujuće presude javili su se mnogobrojni svjedoci koji su javno priznali da su iskaze davali pod prijetnjama i ucjenama inspektora SIPE. Sud BiH nije ponovio postupak“, kaže Kojić.

Lažni svjedok se pojavio i na suđenju Draganu Marinkoviću koji je bio optužen za zločin protiv čovječnosti na području Milića 1992. godine. Supruga jedne od žrtava je, kaže Kojić, u iskazu navela da nije vidjela ko je ubio njenog  muža, ali je istovremeno tvrdila da je to bio Dragan Marinković.

„Ona je na suđenju priznala da je lažno prijavila da joj je muž poginuo 12. jula 1995. godine u Srebrenici, a ne 11. maja iste godine kako se navodi u optužnici. Sud je u potpunosti povjerovao ovom svjedoku, a na drugoj strani je osporio svjedočenja većeg broja svjedoka odbrane koji su tvrdili da Marinković u to vrijeme nije bio na navedenom mjestu“, priča Kojić.

Goran DAKIĆ