Do susreta je došlo na četvrtom spratu restorana robne kuće „Tuzlanka-Omega“, u Tuzli. Za istim stolom našli su se nekadašnji Zavidovićanin, a danas Tuzlak, Asim Aličković (56), i srpski prognanik iz Vozuće, Jovo Panić (41), sa adresom stanovanja u Brčkom.

Izvježbanim potezom ruke, sa tri prsta, Asim je u džep strpao svežanj novčanica. Svih - 500 evra! Toliko je, za početak, i tražio od Jove, da bi mu pronašao i predao posmrtne ostatke njegovog oca Zdravka (1939), žrtve mudžahedina i tzv. Armije BiH u septembru 1995. godine.

Na te iste Asimove ruke nedavno su skolpljene - lisice! On je uhapšen i predat u nadležnost Okružnog javnog tužilaštva u Doboju zbog sumnje da je varao i dodatno u crno zavijao porodice tvrdeći da zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njihovih nestalih.

Iz Policijske uprave Doboj su saopštili da je Aličković od 10. jula do 5. novembra 2018. godine telefonom pozivao članove porodica boraca VRS koji su nestali na lokalitetu nekadašnjeg Ozrensko-vozućkog ratišta.

Kako stoji u policijskom saopštenju, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, ovaj kako su ga „krstili“ ojađeni - „grobar ljudskih duša i trgovac srpskim kostima“, lažno se predstavljao kao medicinski radnik, koji ima informacije o mjestima na kojima se nalaze posmrtni ostaci nestalih. Potom je lažno obećavao da će im te informacije otkriti, ako mu se zauzvrat isplati odgovarajuća novčana naknada.

Obmanuo više od 50 porodica

Bio je to, zapravo, drugi Jovanov i Asimov susret u predratnom „gradu soli“. Dan prije, Jovan je pristao da mu po „povoljnoj cijeni“, kako je rekao, za troškove informacija i traganja, krčenja, deminiranja, DNK i transporta, omogući da, nakon više od dvije decenije, dođe do groba nestalog oca.

Jovan tada nije ni slutio da Asim lažima i obmanama uveliko dosoljava otvorene rane očajnih, koji su spremni da se odreknu i posljednje crkavice.

Prevarant Asim Aličković

Da su i đavo i šejtan odnijeli šalu, Vozućanin je shavatio kada mu se, umjesto informacije i isporuke posmrtnih ostataka oca, koji je prema nekim snimcima skončao u zloglasnom logoru mudžahedina u Kamenici (MZ Gostović), kod Zavidovića, Tuzlak obratio za „još para“.

Čak je, kako se ispostavilo, pokušao da iskoristi i stradanje deminera u Zeničko-dobojskom kantonu.

-Telefonom mi je javio da su demineri stradali baš na mjestu gdje je otkrio da su posmrtni ostaci moga oca. Međutim, tješio me da on ni po koju cijenu ne odustaje, nego će on lično svojim rukom taj teren deminirati. Za taj, kako je rekao, dodatni napor, za tu dodatnu opasnost, zatražio je i dodatnih 150 evra! Tada sam i digao ruke od svega, priča za naš portal Jovo Panić.

Računa se da se da je Aličković, a kako je i sam često govorio prevarenima, uspostavio kontakt sa više od 50 porodica. Jedna od njih je i porodica Jorgić, iz Piskavice, kod Banjaluke.

Novinar - istraživač potvrdio očeva saznanja

Vječno ožalošćeni otac Zdravko Jorgić (69) za sinom jedincem Daliborom (1974), tada nestalim borcem VRS, studentom druge godine prava, traga još od 10. septembra 1995. i pada Vozuće.

Prvi put nešto određenije saznao je u oktobru 2018. godine, čuvši riječi tužioca u sarajevskoj sudnici u procesu protiv Sakiba Mahmuljina, glavnokomandujućeg tzv. Trećeg (zeničkog) korpusa ABiH. Čuo je da je njegov, tada 21-godišnji sin, završio u zloglasnom mudžahedinskom logoru kod Zavidovića.

(Te navode, ožalošćenom ocu potvrdio je i potpisnik ovih redova u svom prikupljelom istraživačkom dokumentu. Riječ je o spisku koji je načinio mulsimanski oficir u sabirnom centru u bivšoj omladinskoj sali u Kestenu, podozrenskom selu između Zavidovića i Banovića, gdje je od tada 51 zarobljenog Srbina pod rednim brojem 47. ispisano „Jorgić Dalibor 1974. g. Banjaluka“.)

A, onda je jednog dana u domu Jorgića zazvonio fiksni telefon. Poziv je upućen sa broja 004368183468. S druge strane žice bio je Asim Aličković.

Bez uvijanja, upitao je oca Zdravka i, od prije neki mesec preminulu, majku Borku (1955) -„da li su imali sina Dalibora?“ Potom ih je uvjeravao da zna za tragičnu sudbinu, ali i za posmrtne ostatke njihovog jedinca. Trebaju samo da pripreme novac i da se sastanu.

Srećom, Zdravko je imao s kim da se posavjetuje. Međutim, prevarant je bio uporan.

- Stalno je zvao i pitao se kakvi smo to mi Srbi, škrti ljudi, jer nećemo da dođemo do grobova svojih jedinih sinova. Tvrdio je da vrijeme ističe i da će na mnogim stratištima i kostima naših mučenika uskoro nići igrališta, fabrike i drugi objekti. A, neka će biti preorana, ili izmještena i zauvijek zametnuta. Čak je prijetio da će lično u novinama objaviti imena svih nas Srba koji nećemo da riješimo pitanje svojih najmilijih. A, eto, on je kao Musliman voljan i na to spreman, priča, za naš portal, dodatno potrešeni Jorgić.

Istražioci dvije godine znali za Aličkovićevo vršljanje

Zoran Blagojević, predsjednik Zavičajnog udruženja Zavidovićana, sa sjedištem u Doboju, ističe da je svim istražnim organima, gotovo dvije godine, poznato Aličkovićevo vršljanje i varanje unesrećenih u Srpskoj.

- Zabrinjavajuće i čudno je da su tek ovih dana ovom prevarantu stavljene lisice na ruke. Nažalost, nismo uspjeli sve da obavijestimo o kakvom prevarantu i bezdušnom čovjeku je riječ. To javno nije ranije objelodanjeno, upravo iz razloga što su nas uvjeravali da policija, tužilaštvo, SIPA i druge službe rade svoj posao. Mnoge je sada i stid da priznaju da su prevareni, ali mi ih pozivamo da to učine kako bi ovaj kriminalac dobio zasluženu kaznu, kaže Blagojević.

On dodaje da su na meti prevaranta posebno bile, ionako u crninu zavijene,  porodice u Prnjavoru. Kako one domaće, tako i one koje su u ovu opštinu doselile iz Vozuće i sa Ozrena.

- I prnjavorska i vozućka brigada vodile su krvave borbe sa mudžahedinima, koji su se za sve poraze i u ime vjerskog fanatizma svetili odrubljivanjem glava ranjenim i zarobljenim srpskim borcima. Sumorna je činjenica da su, evo, protekle više od dvije decenije, a da nisu sakupljene sve odrubljene glave, kao i drugi posmrtni ostaci nestalih. Očito je da su sve te okolnosti dobro poznate ovom bezdušnom prevarantu. Tvrdio je da je u ratu bio sanitetlija, da je prisustvovao ukopu mnogih, kao i da je, navodno, bio angažovan kao član nekakve komisije za nestale, kaže Blagojević.

Ovaj nekadašnji ratni komandant ističe da su brojne podvale Aličkovića kojima je nastojao u zabludu i bez para dovesti mnoge ionako unesrećene.

- Tako je više porodica u Prnjavoru, ali i u mnogim drugim gradovima, uvjeravao da zna gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih, pa čak gdje su i kako su stradali, i skončali. Recimo za jednu glavu nesrećnog, za kojeg je tvrdio da zna ko mu je i oduzeo pištolj, prije nego što će biti zaklan kod sale u Kestenu, u početku je tražio 3.000, da bi na kraju bio voljan da je isporuči i za 500 maraka. Tvrdio je da on najbolje zna gdje su kosti mučenika, svirepo pogubljenih u mudžahedinskim zavidovićkim logorima, razbacane po nekadašnjim borbenim linijima i poprištima, kako bi se navelo da su poginuli u borbenim dejstvima, priča Blagojević.

"Gepek automobila sa odrubljenim glavama"

I Goran Krčmar, nekadašnji čelni čovjek Operativnog tima za traženje nestalih Republike Srpske, slaže se da je porazno da su sve institucije RS i BiH, bile upoznate sa Aličkovićevim konstantnim, više od dvije godine, malteretiranjem porodica nestalih u Srpskoj. Počev od policije, do tužilaštava i SIPE!

Krčamar nam je potvrdio i postojanje audio snimaka, u šta se naš portali i uvjerio, u kome Aličković otvoreno od porodica traži novac, uz sve gore navedeno, spominje i gepek automobila sa odrubljenim glavama…

- Poznato je da je Aličković, u više navrata, u Doboju i drugim mjestima čekao da od porodica primi novac, a da su o tome bili upoznati i policija i tužilaštvo. Međutim, ostala je zagonetka zašto se na Aličkovićevo hapšenje čekalo toliko dugo, pitaju se naši sagovornici.

Saznajemo da je, između ostalog, Aličković „pao“ u laži kada je čvrsto obećao da će, za početnih po 500 evra i isto toliko novca po okončanju posla, isporučiti trojicu nestalih srpskih boraca na Ozrensko-vozućkom ratištu. Zamka sa srpske strane bila je u tome što je jedan od te trojice srpskih boraca, zapravo, nestao na bihaćkom ratištu.

Kutijica sa prstenjem i nakitom mučenika

U Tuzli se za istim stolom sa Aličkovićem u potrazi za svojim ocem Rankom (1932), kojeg je prepoznao na jednom snimku u mudžahedinskom logoru, našao i Vozućanin Milenko Lazić.

U posebnom sjećanju mu je ostala neka kutijica u Asimovoj ruci, u kojoj je nešto zveckalo. 

- Kada sam mu odgovorio da ne znam šta je to unutra, on mi je ustvrdio da mu je to ratna uspomena, koju bržno čuva, kao svjedočanstvo. Rekao mi je da je to, navodno, zlatno prstenje i drugi nakit od ubijenih Srba. Skinuo ih je, navodno, sa njihovih prstiju i vratova, kao dokaz da je upućen u njihovu tragičnu sudbinu. Bio sam zgranut, a kutija je ostala neotvorena, priča za naš portal Milenko Lazić, dok poput ostalih, čeka da Asima Aličkovića stigne zaslužena pravda - kazna.

Ninko ĐURIĆ

Povezana vijest: