Porodica Babić: Vlasnici uspješne farme muznih krava

Početkom dvijehiljaditih godina, Boro Babić (56), sa sinovima Markom (31) i Milošem (30), osnovao je farmu muznik krava, koja je na njegovom imanju, doduše, u mnogo skromnijem obimu, postojala i prije ratnih zbivanja na našim prostorima. Ovim poslom bavio se i Borin otac Uroš (84) koji je i danas vitalan kao da ima bar dvadeset godina manje, a da li je na to uticao upravo seoski način života, u harmoniji sa prirodom i na farmi smještenoj u ravničarkom dijelu zaseoka Muse u Štrpcima, to možemo samo da nagađamo.

Ono što sa sigurnošću znamo je da su Babići na daleko poznati kao jedni od najuspješnijih proizvođača mlijeka u okruženju, te da njihovo gazdinstvo ide u korak sa vremenom kada je u pitanju mljekarstvo.

Trenutno raspolažu sa 115 grla, od čega je 67 krava, a ostalo su junice i podmladak. Dnevno se na ovoj farmi proizvede oko 1.600 litara mlijeka koje se plasira u mliječnoj industriji u Gradačac, a iako otkupna cijena mlijeka godinama iznosi 0,65 KM plus PDV po litru i ne prati parametre rasta cijena ostalih faktora uključenih u uzgoj krava muzara, ovi marljivi farmeri ne planiraju lako odustati od porodične tradicije. „Računicu moramo naći, mi nemožemo sad ugasiti proizvodnju. Ali ako nastavi da raste cijena žitarica, a cijena mlijeka ostane ista, vidjećemo u kom pravcu ćemo dalje ići jer ulažemo veliki trud a dobit je mala. Lakše je prodati žitarice, ako se ovaj trend nastavi“ smatra stariji Borin sin Marko.

 

Na farmi se uzgajaju holštajn i simentalku, kao i križana rasa ovih goveda, a godišnje se obavi i do 70 telenja krava. Marko kaže da ima razlike u ovim pasminama, te da holštajn daje veće količine mlijeka, dok simentalke imaju manje mlijeka ali boljih parametara masnih jedinica i proteina. Kada je u pitanju kvalitet mlijeka koje se proizvodi na ovoj farmi, radi se o ekstra klasi. Naš sagovornik dodaje da je preko devedeset odsto farmera na ovim prostorima u tom rangu kvaliteta, te da se redovno radi na održavanju vimena krava, muznih aparata i blagovremenog isključivanja krava koje imaju konstantan mastitis. „Proces dobijanja na kvalitetu mlijeka ekstra klase traje dugo, to je jedan kontinuiran rad i najviše zavisi od nas farmera i posvećenosti ovom poslu“ dodaje Marko.

 

Sredina je juna i goveda borave na otvorenom, gdje ostaju dok vremenske prilike to budu dozvolile. I dok Miloš, mlađi sin vlasnika farme, prilazi da ih nahrani, rasne krave, čiste i uhranjene, spokojno čekaju svoj red kao da znaju da su sigurne u ravnici ovog dijela Štrbaca.

 

Na farmi se već krenulo u kosidbu, a što se tiče sjetve i pripreme hrane za zimu, vrijeme nije baš bilo naklonjeno, pa se malo i zakasnilo, ali planirane površine su ipak zasijane. Na ruku farmerima ove godine ne idu cijene sjetvenih repromaterijala koje su veće nego ranije.“Mi svu hranu za stoku sami proizvodimo. Ove godine smo zasijali soju na 25 hektara i 50 hektara kukuruza. Zasijano je i 12 hektara pšenice, dok je pod travom oko 25 hektara.

Sijemo na vlastitim površinama oko 40 hektara, a imamo i u zakupu blizu 600 dunuma zemlje koju koristimo. Bilo bi lakše da su nam parcele na jednom mjestu, dosta su usitnjene, ali važno je da ih ima dovoljno” smatra Marko. Babići imaju i vlastiti izvor za napajanje stoke, pa su i taj problem uspješno prevazišli, jer problem vodosnabdijevanja mještana Štrbaca još nije sistemski riješen.

 

Mlađi Borin sin, Miloš, kaže da je posao na farmi jako zahtjevan i odgovoran, te da traje tokom cijele godine.“ Mi smo ovom poslu posvećeni 365 dana u godini. Naravno, nađemo i slobodnog vremena za sebe, ali ako je sezona sjetve, telenja ili bilo koji drugi vid obaveze, mi moramo da se angažujemo u svako doba dana i noći. To je možda i jedini nedostatak ovog posla, a što se tiče generalno života na selu, ja volim ovaj način života, jer svako novo rađanje, nebitno da li se radi o životinjama ili biljkama, u meni budi jedan poeban osjećaj sreće i to me raduje“ kaže Miloš. On ističe da je veoma bitno što imaju na raspolaganju svu potrebnu mehanizaciju, ali da im problem donekle predstavlja nedostatak većih parcela.

„Najviše ulaganja tokom godine iziskuje priprema hrane za stoku, od plaćanja zakupnine za zemljište, do mehanizacije i obezbjeđivanja svih repromaterijala. Potrebno je takođe da se vodi računa o zdravlju grla, a o tome najviše brine moj brat Marko, koji se opredijelio za preventivno djelovanje, jer mi na farmi ne idemo na to da se dobije što više mlijeka, nego pazimo na dugovječnost grla. Imamo dobru saradnju sa vereinarskim stanicama i ambulantama u svakom momentu, jer su ponekad neminovne i fizičke povrede grla. Ono što bih ja istakao kao jako važnu činjenicu je da je životinja zdrava ako jede zdravu hranu, a onda će dati i zdrav proizvod, odnosno mlijeko“ dodaje Miloš i dodaje da krave u dobrim uslovima, kada nisu izložene stresu daju i više mlijeka.

 

Da bi se usavršavala proizvodnja mlijeka potrebne su i određene edukacije i saradnja sa drugim farmerima, o čemu domaćin Boro ima pozitivno mišljenje.“Imamo povremene edukacije koje su i te kako korisne i dobijamo savjete oko muže krava i drugih poslova vezano za mljekarstvo, Imamo i udruženje mljekara, ali mislim da bi u toj oblasti moglo više da se radi“ smatra Boro. Dodaje i da im znače podsticaji sa opštinskog i republičkog nivoa. Ovaj iskusni domaćin kaže da se u uzgoju muznih krava mnogo toga promijenilo od kako je on počeo da se bavi ovim poslom. „ Mi smo proizvodnju mlijeka počeli sa jednom kravom, pa smo polako proširivali farmu. Ali ranije je to sve bilo mnogo drugačije i dobrim grlom smatrala se krava koja daje deset litara mlijeka dnevno, a danas je to tri puta više u štalskim uslovima. To se postiglo genetikom i ishranom. Da bi dobili kvalitetno grlo potrebno je ispuniti mnogo parametara, a to košta, Na žalost, svi traže da mi proizvedemo jeftinu hranu, ali to postaje nemoguće“ kaže ovaj iskusni farmer.

Najstariji član domaćinstva Babić je djed Uroš, koji sa 84 godine i dalje pomaže sinu i unucima u poslovima na farmi. Sjeća se, kaže, da su sedamdesetih godina imali po desetak grla, te da su prvi u selu imali muzilicu, koju su dobili od opštine. „Nekada smo u selu imali i mljekaru. Bio je veliki problem da se ona oformi, neće narod, ali mi smo pristupili među prvima i nosili smo mlijeko na otkup. Naša porodica je na ove prostore došla prije 250 godina, sjećam se dobro i teških dana, zemlja se obrađivala volovima i konjima, kosilo se ručno, nije bilo mašina kao sad, ali poštenim radom i mene i sina i mojih unuka smo uspjeli da se izborimo za svoje“ priča najstariji Babić. Kaže da su krave prije bile više na cijeni i nada se da će ta vremena ponovo doći.

Okupljeni za stolom u dvorištu porodične kuće, četiri generacije Babića razmjenivali su mišljenja i iskustva o vremenima u kojim živimo i nekim davnim, zaboravljenim vremenima, kada je svako domaćinstvo na selu imalo kravu. Boro smatra da bi bilo bolje da i sada postoji više manjih farmi krava koje bi lakše našle put za plasiranje mlijeka i mliječnih proizvoda na tržište.“ Kada bi se desilo da se ugasi mljekara, mi nebi mogli opstati, jer šta da radimo sa tolikim količinama mlijeka na dnevnom nivou? A manje farme bi se lakše snašle. Recimo u Austriji je upravo takva situacija i mnogo je lakše i fleksibilnije poslovati“ zaključuje vlasnik farme Babić. Borini sinovi, Marko i Miloš sa suprugama ostali su da žive u selu i odlučili su da nastave porodični posao, uzgoj muznih krava. Farmu su osavremenili i proširili, od oca su preuzeli znanje i ljubav prema ovom poslu, a što je najbitnije, imaju volju da se posvete uzgoju goveda. Kažu, trud se uvijek isplati, a na selu se može lijepo živjeti ukoliko svoje ambicije prilagodite realnim pogledima na život.

Marijan Popadić / Radio Prnjavor