Srdan Golubović: Volio bih da sam znao Srđana Aleksića

O ljudskosti i solidarnosti, korupciji i letargiji, filmu kao kritičaru društva,  govori srpski režiser i univerzitetski profesor.

- Naš prostor je zatrovan ideologijom. Rat nije završen ni u Srbiji ni u BiH ni u Hrvatskoj. Meni se čini da u ovim zemljama nije došlo do katarze. Živimo u zemljama bez zaključaka. Ne znamo šta smo tim ratnim zlom dobili. Svaki pogled na svaku temu koji se odnosi na naše ratove imaće samo ideološki doživljaj. Prošlo je 25 godina od rata u Bosni i Hercegovini, a nismo doneli zaključak da se rat više ne ponovi. Verujem da se rat neće desiti, ali nismo uradili ništa da se on ne ponovi.

Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže srpski reditelj Srdan Golubović, autor filmova “Apsolutnih sto”, “Klopka”, Krugovi” i “Otac”. Golubović je u Banjoj Luci, u organizaciji Centra za razvoj i unapređivanje kinematografije Republike Srpske, održao tri časa studentima, rediteljima i filmofilima.

TIŠINA JE ČEST I VAŽAN MOTIV U VAŠIM FILMOVIMA. DA LI JE TO POSVETA MELVILU ZA KOGA STE REKLI DA JE MNOGO UTICAO NA VAŠE STVARALAŠTVO ILI JE TO VAŠA AUTENTIČNA TIŠINA?

- Tišina me intrigira. Više se stvari dešava u onome što se ne izgovori, nego u onome što se izgovori. Volim veoma Melvila i njegov “Samuraj” jeste jedan od mojih najdražih filmova.

UPOZNAVANJE ZEMLJE

Uvek sam bio fasciniran junacima koji ništa ne govore, a delaju. “Samuraj” jeste imao veliki uticaj na mene i to ne samo po pitanju tišine nego i u kadriranju i u jednostavnosti dramaturške forme i u snažnoj vizuelnoj naraciji. Idem sve više ka toj tišini.

DRUGA VAŽNA TEMA U VAŠIM FILMOVIMA JE ŽRTVOVANJE. ZAŠTO?

- To je pre svega žrtva za porodicu. Time se štiti jezgro života. Ti junaci se žrtvuju da bi sačuvali ono što smatraju da im je u životu važno, a to je uvek vezano za porodicu.

Volim da stavljam junake u situacije da donose drastične odluke. Oni stavljaju sebe u drugi plan zbog višeg cilja. Žrtvovanje je jedan od osnovnih motiva mojih filmova.

PRVA DVA FILMA STE SNIMILI U URBANIM SREDINAMA, A POTOM STE IZAŠLI VAN BEOGRADA. DA LI STE LAKO ZAMIJENILI PROSTOR KOJI VAM JE NEPOZNAT ZA ONAJ KOJI STE TEK TREBALI UPOZNATI?

- Meni je to bilo veoma važno. “Apsolutnih sto” se tiče prostora mog odrastanja i Novog Beograda, a “Klopka” se odvija u urbanom Beogradu. Zasitio sam se i nisam znao šta da radim više u tom Beogradu. Istraživao sam prostore koje ne znam. Poželeo sam da izađem iz tog gradskog i urbanog okruženja. To mi je mnogo značilo.

Priroda Hercegovine u “Krugovima” mi je dala vizuelni impuls, a u “Ocu” sam putujući i tražeći lokacije počeo da upoznajem sopstvenu zemlju. Istraživao sam svet. Nije Beograd cela Srbija, iako većina Srbije živi u Beogradu. Tada sam otkrio da mi strašno prija da odem što dalje od sopstvene zone komfora koju predstavlja Beograd.

KOLIKO U FILMOVIMA INSISTIRATE NA KRITICI DRUŠTVA?

- Film mora da kritikuje društvo. Film ne sme da bude sluškinja društva, niti ta kritika sme da bude jedino dominantna. Za razliku od drugih umetnosti, film je bliži svakodnevnom životu. Mi život provociramo. Bavim se problemima srpskog života, jer mislim da je to normalno. To je veoma važno. Umetnost ima potrebu da provocira čak i u najsređenijim društvima.

KOJI SU NAJVEĆI PROBLEMI SRPSKOG DRUŠTVA?

- Mislim da je to u Srbiji korupcija. U srpskom društvu se pojavila letargija koja je veliki problem. Navikli smo se na okolnosti u kojima živimo. Nedostaje nam solidarnosti i empatije. To je sve zajedno povezana stvar. Ne živimo u represivnom društvu. Živimo u zemlji koja je ipak slobodna, ali koja ima mnogo sistemskih problema koji su vezani za određena prava čoveka.

Nisu ugrožene slobode, ali su ugrožena individualna prava i narušena je tradicija koju smo u Jugoslaviji imali, a to je solidarnost. Danas toga više nema, a sve to ima, naravno, veze sa ratom. Mi, nažalost, živimo u zemlji koja bi mogla da bude i bogata i lepa, ali se bojim da su razne generacije naših političara opljačkale zemlju koliko su mogle.

DA LI JE TABLOIDIZACIJA PROMIJENILA KOMPLETNU SLIKU SRBIJE?

- Tabloidizacija je globalni fenomen. Nas je to iznenadilo, jer smo verovali da se kod nas nikada neće pojaviti “Veliki brat”, a sada imamo još gore stvari od toga. Imamo tabloidizaciju medija, a iz toga ide i tabloidizacija društva. Ljudi su postali ravnodušni prema svemu. Tabloidizacija je dovela do toga da više nismo spremni i sposobni da otkrivamo i detektujemo prave probleme.

REKLI STE DA VAS JE U SNIMANJU PRVOG FILMA VODIO BIJES. DA LI VAS JE BIJES VODIO I U SNIMANJU POSLJEDNJEG FILMA, U “OCU”?

- Jeste. Drugačiji bes, ali bes. To što se desilo stvarnom čoveku na osnovu čije sam priče snimao film, izaziva bes. Radeći “Oca”, referisao sam se na “Apsolutnih sto” i na to osećanje nemoći i besa iz užasne nepravde koja se nekome dešava.

SNIMILI STE FILM “KRUGOVI” KOJI JE INSPIRISAN HEROJSKIM ČINOM SRĐANA ALEKSIĆA. DA LI JE ALEKSIĆ ZLOUPOTRIJEBLJEN GOTOVO OD DANA POGIBIJE DO DANAS?

- Pre svega, ja sam tek 2007. čuo za tu priču, odnosno 14 godina nakon njegove smrti. O tome se nije pričalo. Kada sam počeo da radim taj film, shvatio sam da je to moj junak. Želim da se poistovetim s njim. Kad sam otišao prvi put u Trebinje i upoznao njegovog oca Radeta, video sam jedno potpuno podeljeno društvo. Odnos prema njegovom činu je različit.

Pričao sam sa Srđanovim ubicom

”Rade, otac Srđana Aleksića, rekao mi je da je ono što je njegov sin učinio ljudsko delo, a ne herojsko. I meni je to bilo važno da kažem. Optuživali su me da snimam antisrpski film kada sam počeo da snimam ‘Krugove’, ali verujem da je to najsrpskiji mogući film, jer govori o jednom od najsvetlijih primera iz naše novije istorije. Naišao sam na mnogo različitih priča o Srđanu i znao sam da moram da istražim sve pre nego što počnem da snimam. Razgovarao sam čak i sa jednim od ubica koji mi je rekao da se ne kaje”, priča Srdan Golubović. 

Nisam siguran da je njegovo delo zloupotrebljeno, ali sam siguran da je veoma svesno skrajnuto. Slušao sam i jedne i druge priče i shvatio sam da mi je žao što nisam imao priliku da upoznam tog čoveka i što od njega nisam dobio tu ljudskost. Taj čin je nešto najsvetlije što se desilo u našoj novijoj istoriji. To je jedno žrtvovanje za neku vrstu ideala i ideje da svaki čovek treba da bude zaštićen. Zato je za mene to tako veliko i herojski.

MATERIJAL ZA “KRUGOVE” I “OCA” STE DOBILI IZ MEDIJA. ZAŠTO STE TAMO TRAŽILI PRIČU?

- Meni je na trećoj godini scenarij predavao Gordan Mihić, koji je bio novinar pre nego što je postao scenarista. Stalno nam je govorio da inspiraciju za scenarij traži u novinskim članovima, najviše u crnoj hronici. Uveo je zadatak da se na drugoj godini piše scenarij na osnovu novinskog članka. To je model koji je mene uvek zanimao. Oduvek sam tražio priče iz stvarnog života. Ali, film zasnovan na stvarnom događaju mora da postane film o nečemu drugom. To je baza od koje reditelj pravi poetsko delo koje je veće od samog života.

U SRBIJI SE SNIMA NEIZMJERNO MNOGO SERIJA. VIDITE LI SEBE KAO REDITELJA SERIJE?

- Ne, ali to ne znači da neću raditi seriju. Serije nisu nešto što mene suštinski privlači, ali to ne znači da neću napraviti izlet u serije. Serija predstavlja razvijanje filmskog jezika.

LJEVIČARSKI I DEMOKRATSKI

Neću sigurno postati reditelj kome su serije opredeljenje, jer je film čista umetnička forma, a serija ipak ima komercijalnu vrednost.

NEKADA STE BILI STUDENT NA BEOGRADSKOM FDU, SADA STE PROFESOR. POSTOJE LI RAZLIKE IZMEĐU VAŠE GENERACIJE I ONIH KOJIMA SADA PREDAJETE?

- Teško je to porediti, jer su tehnološki putevi drugačiji. Nama je trebalo mnogo više vremena i napora da pogledamo neke filmove i da dođemo do toga šta je savremeni film. Danas je njima mnogo lakše. Postoji predrasuda da su generacije nekad bile obrazovanije, ali se ne slažem s tim. Oblik obrazovanja je drugačiji.

U SRBIJI SE LJUDI IZ VAŠE BRANŠE SVE ČEŠĆE OTVORENO STAVLJAJU ILI UZ NAPREDNJAKE ILI UZ OPOZICIJU. KOJE JE VAŠE POLITIČKO MJESTO?

- Meni se u Srbiji dopada to što su umetnici uvek protiv vlasti ma ko na vlasti bio. Ne volim direktno svrstavanje uz politiku. Moji ideološki stavovi su uvek levičarski i demokratski. Stremim ka otvorenom društvu i socijalnoj pravdi u okvirima kapitalizma u kojem živimo.

G.Dakić