U sjećanje na Đorđa Milića, prnjavorskog pjesnika i knjižara

Milić (Nikole) Đorđe bio je prnjavorski knjižar i pjesnik.

Otac mu se rano upokojio, pa mu se majka preudala za Petra Petrovića u Bosanski Dubočac. U tom braku su rođeni: Simica Petrović, kasniji sveštenik u Derventi; Marinka; Bosiljka i Jelena. Petar Petrović je bio vjenčani kum prnjavorskog trgovca Jove Markovića.

Đorđe se doselio u varošicu Prnjavor oko 1885. godine i u Prnjavoru otvorio prvu knjižaru u kojoj su stanovnici varoši mogli da pozajme ili kupe neku knjigu. Pored bavljenja knjižarstvom, okušao se i kao suvlasnik firme „Fabrika ruma i likera Stanković, Milić i Vulić“ sa sjedištem u Prnjavoru. Članovi ovog otvorenog društva su bili Jovo Stanković, Đorđe Milić i Mirko Vulić, svi trgovci iz Prnjavora.

Đorđe se kao što je to bivao običaj kod trgovačkih porodica u 19. vijeku, oženio takođe iz bogate trgovačke kuće. Supruga mu je postala Jelena, ćerka trgovca Bože Stankovića. U braku Đorđa i Jelene rođene su Desanka i Borka.

Prirodno nadaren, Đorđe se dodatno usavršavao čitanjem knjiga, a ponajviše narodnih pjesama. Pisao je članke i rodoljubive pjesme, a svo njegovo stvaralaštvo je uglavnom uništeno tokom Drugog svjetskog rata. Danas nam je poznat samo po tekstovima koje je objavljivao u nekim sačuvanim časopisima.

U periodici toga vremena često nailazimo na različite javne zahvalnice sa imenima čestitih domaćina, dobrotvora, pored čijih imena su često upisivana i zanimanja, kao i iznos novčanih priloga. Crkveno-školske i druge kulturne manifestacije, ali i druge akcije, pomagali su gotovo svi slojevi društva prema svojim mogućnostima – težaci, učitelji, trgovci, sveštenici, činovnici i dr. Zanimljivo je da se u pojedinim zapisima nalaze i imena uglednijih rimokatolika i muslimana, koji su isto tako bili priložnici ovakvih i sličnih manifestacija.

U nekoliko tekstova objavljenih u časopisima Istočniku i Srpskom vjesniku u razmaku od nekoliko godina, pored imena našeg časnog sveštenstva i nezaobilaznog Lazara Trifkovića, mnogo je imena naših čestitih predaka koji su svoje ime upisali za vječnost, a među njima i ime Đorđa Milića. Đorđe Milić se nalazi na gotovo svim spiskovima priložnika crkvenih manifestacija u Prnjavoru, Čečavi, Dragovićima, Banjoj Luci i drugim mjestima, zatim kao priložnik Srpske pravoslavne crkveno-školske opštine u Prnjavoru itd.

Kada je u Sarajevu osnovan odbor za podizanje spomenika srpskom književniku i velikom Srbinu Simi Milutinoviću Sarajliji, 28. januara 1891. upućen je apel vaskolikom Srpstvu, a objavljen u Bosansko-hercegovačkom istočniku. Mitropolit Nikolajević, koji je podržavao sve nacionalne aktivnosti je nakon početka akcije pozvao i sveštenstvo da se uključi u prikupljanje priloga. Prnjavorčani su se takođe odazvali i na ovu akciju, te su prikupljena značajna sredstva za ovaj projekat. Priložnici iz Prnjavora su bili: Braća Trifković; Crkvena opština Potočani od crkve Drugovićke; Luka J. Opačić, sveštenik; Risto Miladinović; Mitar Đerić; Niko Stojanović; Gavro Nović; Srpska opština u Palačkovcima; Đorđe N. Milić; Miloš Antonić; Božo Stanković i mnogi drugi.

Iz zapisnika sa održane Skupštine Crkveno-školske opštine u Prnjavoru od dana 28. juna 1891. godine izabran je sljedeći odbor: Lazar V. Trifković nanovo za predsjednika, Miloš Antonić za potpredsjednika, sveštenik Luka Opačić, Gavro Nović, Kosto Ostojić, Risto Miladinović i Todor Đerić za odbornike, te Đorđe Milić za perovođu. I u nekoliko sljedećih odbora koji su izabirani, Đorđe Milić se pojavljuje kao odbornik Crkveno-školske opštine.

Ipak, Đorđe Milić je ostao upamćen više po svom pjesničkom talentu i tekstovima od kojih je samo nekolicina sačuvana.

U saradnji sa učiteljima iz Prnjavora, Milevom Plavšić i Savom Kanurićem, napisao je „Neven – pomen Lazaru V. Trifkoviću“, umjetnički ispleten vijenac stihova iz zbirke Branka Radičevića, omiljenog Lazarevog pjesnika.

U „Neven – pomenu“ je između ostalog pisalo i: „Velikom rodoljubu, neumornom radniku na polju srpske misli i prosvjete, dugogodišnjem predsjedniku Srpske pravoslavne crkveno-školske opštine prnjavorske, čuvenom trgovcu, plemenitom dobrotvoru, itd. – čovjeku kakav se rijetko u srpstvu rađa, svojem velikom neprežaljenom pokojniku…“

Kao ono najupečatljivije u pomenu, izdvajale su se riječi: „Za života nosio je on, sav srpski narod u srcu svom i dobra mu činio, po smrti narod ga nosi u srcima svojim i pominje ga po dobročinstvu njegovu…“

Đorđe Milić potpisuje i dva od tri najznačajnija teksta za pravoslavnu Crkvu u prnjavorskom kraju sa kraja 19. vijeka.

To su veličanstveni tekstovi o osvećenju pravoslavnog hrama u današnjem selu Donji Vijačani objavljen u jednom broju Istočnika za 1889. godinu, a koji nosi naslov „Osvećenje srpsko-pravoslavne crkve u Srpskoj Mravici kod Prnjavora, u nedjelju 17. septembra 1889.“ i drugi koji je objavljen u časopisu Bosansko-hercegovački istočnik za mjesec januar 1892. godine pod naslovom „Osvećenje nove srisko-pravoslavne crkve u selu Lepenici kod Prnjavora na Miholj-dan – u nedjelju – 29. septembra 1891. i povijest bivše crkve“.

U njemu Đorđe Milić veoma iscrpno opisuje događaj osvećenja ovog hrama kao i istorijat ranijeg hrama spaljenog od Turaka. Bez ovih tekstova, mnogi podaci iz istorije našeg kraja bili bi zauvijek izgubljeni.

Kao dobar govornik često je besjedio na Svetosavskim priredbama i zabavama, ali i kada je trebalo u ime naroda odati posljednju poštu i zahvalnost velikim ljudima koje je iznjedrio prnjavorski kraj.

Kada se protoprezviter i paroh prnjavorski Luka Opačić poslije dužeg i teškog bolovanja od sušice preselio u vječnost 29. novembra 1904. godine, a sutradan opojan i sahranjen uz učešće desetorice sveštenika i jednog jerođakona i mnogobrojnog srpskog naroda i građanstva, sa pokojnikom se oprostio ispred sveštenstva Damjan Đurica, paroh potočanski, a u groblju u ime naroda i građanstva govorio je i oprostio se Đorđe Milić. Bio je to veličanstven govor i nije bilo čovjeka da nije pustio suzu za pokojnikom.

Vrhunac stvaralaštva Đorđa Milića predstavljala je pjesma „Trka Lazareva“ koju su popularizovale tadašnje sviračke družine širom BiH. Tu je Đorđe na vrlo duhovit i šaljiv način opjevao veličanstveni događaj za to vrijeme, trku konja i biciklista od Banja Luke, preko Klašnica pa sve do Bosanske Gradiške u dužini od 48 kilometara koji se odigrao na dan dan Ognjene Marije, 17. jula 1899. godine. Taj događaj se tokom narednih godina prepričavao i prepjevavao.

Velikoj popularnosti pjesme doprinosila je i činjenica da se pjevala po melodiji „Brankove želje“ od Jovana Jovanovića Zmaja koja je u to vrijeme naširoko bila poznata.

Naime, na dan Ognjene Marije 1899. godine, poznati banjalučki bogataš i veleposjednik Lazar Popović pripredio je trku između konja i bicikala od Banja Luke do Bosanske Gradiške. Na ovoj trci koja je u ono vrijeme bila jedna od najvećih senzacija, ne samo u Banjoj Luci nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, konji Lazara Popovića na putu od 48 kilometara dužine odnijeli su pobjedu i utekli ispred osam najboljih banjalučkih biciklista.

O ovom događaju ispjevana je narodna pjesma pod naslovom „Trka Lazareva“. Pisac pjesme Đorđe N. Milić izdao je tri izdanja pjesme koju je ilustrovao sa tri fotografska snimka. Ova pjesmarica bila je u to vrijeme najpopularnija knjiga u cijeloj Krajini i prodavala se po cijeni od 30 potura.

Poznato je da, među svim krajevima Bosne i Hercegovine, Banja Luka je uvijek prva primila najnovije tekovine u svakoj tehničkoj djelatosti. Odmah po konstruisanju bicikala, automobila i drugih modernih prevoznih sredstava, banjalučki bogataši nabavili su ih prvi.

Tome je naročito mnogo potpomoglo što je Banja Luka prva u Bosni imala željezničku vezu sa Zagrebom, a preko njega sa ostalim krajevima bivše Austrougarske monarhije. Još jedan faktor igrao je u tome vidnu ulogu, u Banjoj Luci je u to vrijeme živjelo dosta bogatih begova, a takođe i bogatih srpskih trgovca. Među begovima se naročito isticala familija Džinića i Begovića, a kod Srba u ono vrijeme važio je kao milioner Lazar Popović. I Srbi i Muslimani su najviše uživali u lijepim i brzim konjima. Građani Banja Luke u to vrijeme najbrojnije od svih sportova posjećuju konjske trke. Ranijih godina konjske trke u Banjoj Luci bile su jedna od najposjećenijih, ne samo iz krajeva Bosanske Krajine i ostale Bosne, nego i iz ostalih krajeva države. Na tim trkama učestvovali su konji iz najboljih ergela u Mađarskoj, Hrvatskoj, Vojvodini i Sloveniji. Čest slučaj u to vrijeme bio je da se na konjskim trkama viđao veliki broj muslimanki u zarovima, zatim starih hadža u muslimanskim bosanskim nošnjama.

Junak „Trke Lazareve“, Lazar Popović bio je poznat kao veliki ljubitelj konja. U svojoj konjušnici odgajao je najbolje rase. Kada su prvi bicikli prošli kroz banjalučke ulice, Lazar Popvić se opkladio za sto dukata da su njegovi konji brži od bicikala. Opklada je sklopljena i trka određena za 17. juna, na dan Ognjene Marije. Lazar Popović je dao svoja dva najbolja „kulaša“ protiv kojih su se borila osmorica prvih i najboljih banjalučkih biciklista.

Za opkladu se saznalo ubrzo i svijet se u velikom broju skupio na ulazu u grad, odakle trka počinje u Bojića hanu, da posmatra početak interesantne borbe. Od mete potrčali su.

Početak trke Đorđe Milić opjevao je ovako:

„Trku čini Popović Lazare.

Sto dukata na opkladu meće,

biciklisti da uteći neće.

Jer su konji brzi kao tice,

kao puste dvije lastavice.

Bicklisti zato ne haju,

u svoje se točke uzdaju.

Da se klade, ne znaju šta rade,

da se klade, a na svoje jade.“

Poslije odlučne borbe kulaši Lazarevi stigli su pola sata ranije od biciklista. Od silnog umora, poslije prevaljenih u trci 48 kilometara, jedan konj Lazarev odmah po dolasku u Bosansku Gradišku je uginuo. Drugi konj je od umora obolio i poslije šest nedjelja bolovanja je ozdravio.

Na povratku u Banja Luku, konj pobjednik dočekan je veličanstveno. Ponovno se okupilo i mlado i staro, i siromašno i bogato da pozdravi pobjednika. Konj je ogrnut zlatom ukrašenim platnom sa natpisom „Pobedio bicikliste -dobrodošao“.

Pisac pjesme opisuje dolazak u Bosansku Gradišku ovako:

„U Gradišku konji Lazarevi,

na po sata prije dotrčali.

I brzinom gospodaru svome,

dostojno su obraz osvjetlali.

To gledaju Srbi gradiščani,

među njima braća Muslimani.

Svaki suzu od radosti tare,

kad pobijedi Popović Lazare“.

Pisac nije zaboravio ni prave pobjednike, pa je njihovu slavu opjevao ovim riječima:

„Jedan konjić od umora strada,

mrtav pade na zelenu travu,

dobi slavu pa izgubi glavu.

Drugi konjić kao soko sivi,

žali druga ali ponosno živi,

nogom kopa suze prolijeva…“

Poslije pobjede, po starom bosanskom običaju, nastalo je narodno veselje. Tu Lazar Popović nije žalio novaca. Pjevalo se i sviralo nekoliko dana. Spjevana pjesma bila je dugi niz godina najčešće pjevana pjesma u svim gostionicama i kafanama. Čim se čula pjesma o „Trci Lazarevoj“ razbijale su se čaše, flaše, prolijevalo piće, lumpovalo.

Pjevajući junaštvo Lazarevo i brzinu njegovih konja, koji su u pobjedi odnijeli 100 dukata, Milić je završio svoju pjesmu stihovima:

„Ali pjesma u svom lijetu,

širi glas po srpskom svijetu:

Svaki Srbin da bi rado kazo,

zdrav nam bio Popoviću Lazo.“

Đorđe Milić, prnjavorski knjižar i pjesnik se upokojio u proljeće 1927. godine u Prnjavoru.

Neka ostane sjećanje na njega.

Napomena: Zahvaljujemo se Arhivu Unsko-sanskog kantona i gospodinu Dini Dupanoviću na ustupljenoj arhivskoj građi.

Istorija Prnjavora / Bojan Milijašević