U Velikoj Ilovi kao nekada berba i perušanje kukuruza

Jesen. Zlatna. Žuta. Nekada hladna i kišna. U svom ogrtaču od svile, prosipajući žute note, nečujno je stigla u naše krajeve. Iza sebe je ostavila toplo ljeto. Priroda se polako mijenja i dobija novo ruho. Vrijeme je i berbe kukuruza.

Ulicama prigradskih naselja i gotovo svih sela prnjavorske opštine već se mogu sresti kombajni i traktori čije su prikolice pune zlatnih plodova zemlje i čovjekova rada. Kukuruz se bere. I to na već odavno savremeniji način. Međutim, u domaćinstvu Duška Miladića iz Velike Ilove kod Prnjavora sve je kao nekada, u prošlosti… Njiva kukuruza, koja se prostire na oko šest dunuma, bere se, ali narodski rečeno ručno. Neki bi rekli jednostavnije, a sa druge strane i sporije. Ali, sve ima tu neku draž koja se danas izgubila, sasvim ugasila.

Duško nam priča da kukuruz, koji je on brao još u septembru pripada sorti domaćem bijelcu osmak, a koji je, kako kaže najbolji za kukuruzu. Nakon berbe, slijedi perušanje, a potom se kruni i melje za brašno.

I bere se kukuruz. Vrijeme je poslužilo. Žene redom kukuruzišta beru klipove kukuruza, stavljajući ih u sepete, koji nose sa sobom. Napunivši sepet, obično bi  neko od muškaraca nosio do prikolice te sadržaj presipao u nju. I tako sve dok se cijelo polje kukuruza ne bi obralo.

Osim posla, prilika je ovo za druženje gotovo cijelog komšiluka i rodbine, iako je zaista rijetkost na njivama umjesto mašina vidjeti narod kako žurno bere kukuruz.

Ova godina bila je izrazito sušna, što je umnogome uticalo na rod, kako žitarica, tako i ostalih biljnih kultura. Dug sušni period, praćen ekstremno visokim temperaturama, ugrozio je mnoge poljoprivrednike, stočare, voćare. Kasnije je nevrijeme zahvatilo veći dio Prnjavora, pa ni ono malo što je bilo, nije moglo opstati, onako kako je trebalo. Mnogima je, uprkos radu i zalaganju, od svega ostala pustoš.

Porodica Miladić ima i svojevrsni životinjski vrt – mali ribnjak, konje, guske, magare. Od djetinjstva, Duško obožava životinje. Ako se tome doda činjenica da njegovi unuci – Lukijan i Gavrilo dijele djedovu ljubav, onda i ne čudi što posjeduje ovu pravu malu farmu.

Svaka životinja, ima svoje mjesto. Tako će biti i dalje, jer osim ljubavi prema porodici, Duškovo srce prepuno je ljubavi prema ovim životinjama.

A, kako nadođe prvi mrak i noć se poče spuštati, počeše dolaziti i perušači. Lampe i svjetla upaljeni. Sjedaju na hrpu jedno do drugog, odrasli i stariji pri dnu, mlađi i djeca, sa strane i vrh hrpe. Perušanje je počelo. Ponegdje i nekada ono je trajalo do zore, to su nam ispričali i naši domaćini.

Da li su tokom ovogodišnjeg perušanja bili voljni ili ipak ne, kao što nam je baka Milenka maločas pričala, ali valjda su ipak pred gostima odlučili i da zapjevaju, pa su okupljeni i u ovo današnje vrijeme priuštili sebi i komšijama perušanje uz pjesmu.

Perušanje, jedan od onih poslova, gdje se zbivaju raznorazne šale i prepričavaju zanimljive situacije. A pjesmi izgleda ni ovdje u Ilovi nikada kraja, pa da se zna gdje se peruša.

TV K3