Uzaludni su bili apeli novinara, udruženja, naučne zajednice da prozivanje novinara "lažljivcima" i "neprijateljima naroda" vodi prema nasilju.
Godinama je američki predsjednik Donald Tramp nazivao novinare i medijske kuće, one koje mu nisu naklonjene i koje su ga oštro kritikovale, i lažljivima (fake news media) i neprijateljima naroda (enemies of the people). Godinama su redakcije upozoravale da su takvi epiteti neprihvatljivi, jer novinarima „crta mete na čelo“, godinama su novinarska udruženja ukazivala da će problem eskalirati, a naučna zajednica prognozirala da bi verbalno nasilje nad medijima moglo prerasti u fizičko. Problem su prepoznali i u Ujedinjenim nacijama, jer su primjećivali da se demoniziranjem novinara ugrožava njihova sigurnost. A onda je sve kulminiralo…
Protesti pokrenuti nakon nasilne smrti Afroamerikanca Džordža Flojda, ubijenog nakon što je navodno pokušao platiti račun u trgovini falsifikovanom novčanicom od 20 dolara, proširili su se iz Mineapolisa po mnogim drugim američkim saveznim državama, a onda i po svijetu. Građani su izašli na ulice, protestujući protiv rasizma, posebno protiv rasističkog ponašanja policije, ali sve je preraslo u nasilje kad su, ne uspijevajući suzbiti revolt protestanata, policijski službenici počeli primjenjivati silu. Uveden je policijski sat, gradovi su postali borbene zone, dio protestanata iskoristio je situaciju za vandalizam, palež i pljačke, dogodile su se i ljudske žrtve, ranjenih i povrijeđenih bilo je gotovo u svakom gradu. Posebna meta postali su – novinari.
Medijske ekipe počeli su napadati i protestanti, ali i policija. Prvi su ih tukli i oštećivali im opremu, fotografa Iana Smitha su pretukli u Pitsburgu, a ekipe ispred Bijele kuće, pogotovo Trampu naklonjeni Fox News, redovno su meta nasrtaja. Drugima ni fizičko nasilje i naguravanje nije bilo dovoljno, pa su počeli pucati u novinare gumenim mecima, ali ih i hapsiti – neke od njih i u direktnom prenosu.
Reporter CNN-a Omar Himenez onemogućen je u svom radu dok se u Mineapolisu direktno javljao u program, pri čemu su mu stavljene lisice na ruke, on ispraćen u policijsku stanicu, a pušten sat poslije. Nedugo nakon Himeneza, uhapšen je i Kristofer Matias, novinar Huffington Posta, dok je pratio proteste u Njujorku, a poslije njega i Andrea Sahouri u Des Moinesu, Brianna Sacks u Santa Monici, Katie Nielsen u Oaklandu, Chris Dunker u Lincolnu…
Tih je dana zabilježeno još nekoliko brutalnih napada, pa su na televizijske ekipe policajci ispaljivali suzavac (Louisville) ili su im nanijeli teške tjelesne povrede (novinarka i fotografkinja Linda Tirado pogođena je u Minneapolisu gumenim metkom u glavu i izgubila je vid na jednom oku).
„Vlasti moraju zapovjediti policijskim snagama da ne napadaju novinare“, apelovao je Odbor za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists, CPJ).
Reagovao je i programski direktor te organizacije Carlos Martinez de la Serna upozorivši da „ciljani napadi na novinare, medijske ekipe i novinske organizacije koje pokrivaju proteste pokazuju potpuno nepoštivanje njihove kritičke uloge u dokumentovanju tema od javnog interesa“.
„Napadi su neprihvatljivi pokušaj zastrašivanja novinara“, rekao je De la Serna.
Organizacija kojoj je na čelu, u prvoj sedmici protesta, koji su i bili najnasilniji, zabilježila je 125 incidenata nasilja, uznemiravanja i hapšenja novinara. Za većinu nasilnih postupaka odgovornim su označili policiju, iako su im novinari jasno ukazivali šta rade i pokazivali novinarske akreditacije.
Mnogo više fizičkih napada, hapšenja, onemogućavanja novinara u radu tokom protesta zbog Floydove smrti zabilježio je U.S. Press Freedom Tracker – u dvije sedmice evidentirali su više od 300 incidenata, navodeći za svaki detaljno šta se dogodilo (od 26. maj do 5. juna evidentirano je 328 incidenata, pri čemu je 54-ero novinara uhapšeno). Ta brojka još raste, iako su se protesti, koji još traju i sve su masovniji, u međuvremenu smirili.
Demonizacija medija
Iako mirni, protestanti i novinari okupljeni ispred Bijele kuće rastjerani su nedavno upotrebom sile i suzavcem samo kako bi policajci Donaldu Trampu napravili koridor da prođe do crkvice St. Johna kako bi pozirao s Biblijom u ruci. Taj je photo-opportunity samo još jednom podsjetio na odnos koji, još i prije izbora, pogotovo prema novinarima gradi američki predsjednik.
„Tramp demonizuje medije i stvara jasnu sliku neprijatelja“, rekao je Christian Mihr, direktor njemačke ispostave Reportera bez granica, u razgovoru za Deutsche Welle.
Označavajući sve one koji mu nisu naklonjeni kao fake news media, a na vrhu „crne liste“ su mu The New York Times, The Washington Post i CNN, Tramp je i prije izbora počeo ono što je Tarlach McGonagle, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Amsterdamu, nazvao „lovom na vještice“.
„Upiranjem prstom [prema medijima] on očekuje da će takve inkriminacije dovesti do javnog nepovjerenja i sramoćenja. Takođe, to doprinosi okruženju neprijateljstva i agresije prema novinarima i medijima“, smatra McGonagle[i].
I Milica Kulić s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu promišlja na takvom tragu, upozoravajući kako su terminom fake news „tumačene i različite vrste 'lošeg novinarstva', (ne)namernih novinarskih pogreški, da bi na kraju i sam termin fake news postao podložan zloupotrebama“.
„Prema tom modelu, mišljenja i stavovi političkih oponenata postali su 'lažni', umesto drugačiji, novinarske greške uvrštene su u laži, a istovremeno, kreirani satirični sadržaj takođe je bivao oslovljen kao deo 'lažnih vesti' i 'lažnog' informisanja“, primijetila je Kulić[ii].
I to je sve, stvarajući mnogo „neprijatelja“ oko sebe, Tramp radio od prihvatanja kandidature, izborne kampanje, pobjede na izborima i inauguracije. Samo u prve dvije godine mandata Tramp je, na omiljenom mu kanalu komuniciranja – Twitteru, uputio kritiku američkim medijima 1.339 puta, utvrdili su analitičari CPJ-a. Kasnije je taj broj samo povećan. Ono što je puno opasnije, jeste poruka koju je medijima uputio samo mjesec dana nakon inauguracije:
Tu je poruku, da su mediji „neprijatelji naroda“, sve do danas puno puta ponovio. Uzaludni su bili apeli novinara, udruženja, naučne zajednice, da takva diskvalifikacija vodi prema nasilju nad novinarima. I to se, na kraju, i dogodilo.
Ocijenivši takve poruke „podmuklim“ i upućenim u cilju „zastrašivanja“ novinara i njihovog „provlačenja kroz blato“, Suzanne Nossel, izvršna direktorica američkog PEN-a, davno je upozorila kako je stanje „alarmantno“ te pozvala da se omogući novinarima da neometano rade svoj posao. Ovih je dana Nossel samo ponovila ono na što je upozoravala, ali i podsjetila kako je, ono čemu se svjedoči posljednjih dana u američkim gradovima „izobličenje demokratije“, napomenuvši da je do sada viđano „u autoritarnim državama: Turskoj, Hong Kongu, Egiptu“. Sad joj je to „grozno“ vidjeti i u SAD-u.
The Lamestream Media is doing everything within their power to foment hatred and anarchy. As long as everybody understands what they are doing, that they are FAKE NEWS and truly bad people with a sick agenda, we can easily work through them to GREATNESS!
— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) May 31, 2020
No, Donald Tramp se nije smirio. Za proteste je putem Twittera okrivio medije, nazivajući ih lamestream media i optužujući da „rade sve što je u njihovoj moći kako bi podsticali mržnju i anarhiju“. I nije se na tome zaustavio, nego je novinare nazvao „zaista lošim ljudima s bolesnim planom“.
Ne samo zbog toga, mnogi se slažu da su napadi na novinare posljedica Trampove „antimedijske retorike“.
„Na djelu je kampanja ogovaranja medija koju provodi Tramp“, smatra Courtney Radsch iz CJP-a. „Trump nije jedini pokretač [napada], ali kad bi prestao napadati novinare, to bi mi puno pomoglo“, dodaje Bruce Brown, izvršni direktor organizacije Reporters Committee for Freedom of the Press.
Napad na kameru, a ne na čovjeka
A da se nasilje prema novinarima provodi i drugdje, ne samo u autoritarnim državama koje je spomenula Suzanne Nossel, nije novost. Deutsche Welle podsjeća kako i brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, poput Trampa, „retorikom usmjerenom protiv medija i širenjem lažnih vijesti podstiče podjele u društvu i nasilje“. Navodi i neke evropske države koje imaju problema s nasiljem prema novinarima, pa nabraja Maltu, Crnu Goru (slučaj ranjavanja novinarke Vijesti Olivere Lakić prije dvije godine), Slovačku, Poljsku, Mađarsku, Veliku Britaniju, Češku i Italiju.
Reporteri bez granica, izvještavajući o slobodi medija, tom popisu dodaju Bugarsku, Rumuniju, Grčku, ali i neke balkanske države. Hrvatsku su prozvali zbog „političkog uplitanja u kadrovsku politiku i u donošenje redakcijskih odluka“ te „kampanje zastrašivanja novinara koji se bave razotkrivanjem slučajeva organizovanog kriminala ili ratnih zločina“, uz napomenu kako to uključuje i fizičke napade te prijetnje.
Za situaciju u Bosni i Hercegovini primjećuju kako vlada „nacionalistička retorika, česti verbalni napadi i tužbe političara zbog klevete“, čime se „podstiče neprijateljsko raspoloženje naspram novinara“, dok „neki od njih doživljavaju i ozbiljne prijetnje“. Kad je Srbija u pitanju, „učestali su napadi na novinare i medije, počinioci tih napada se međutim ne progone“.
„Istovremeno mediji, u službi vlasti napadaju istraživačke novinare, jednako kao što to čine i predstavnici vlasti“, upozoravaju Reporteri bez granica.
Da je verbalno, a kamoli fizičko nasilje, vrlo opasno za svako društvo upozoravaju mnogi. Vijeće Evrope je još prije četiri godine upozorilo da „državni službenici i javne osobe ne trebaju podrivati ili napadati integritet novinara i ostalih medijskih aktera, na primjer, na osnovu njihovog rodnog ili etničkog identiteta ili optužujući ih za širenje propagande, i na taj način ugrožavati njihovu sigurnost“. Upravo bi se takve preporuke, uz onu UN-ovu s početka teksta, trebali pridržavati i neki lokalni trampovi, prije nego prozovu medije lažljivima ili napad na njih opravdavaju riječima da je neko „napao kameru, a ne čovjeka“.
Novinarske greške nisu laži, kao što ni kritika nije neistina, odnosno fake news. Sve bi to trebali shvatiti i oni na vlasti, pa bi ispravljanjem grešaka i propusta na koje im se ukazuje konačno počeli graditi bolje društvo.
[i] McGonagle, Tarlach. 2017. „'Fake news': False fears or real concerns?“. Netherlands Quarterly of Human Rights 35(4): 203-209.
[ii] Kulić, Milica. 2019. „Definisanje lažnih vesti: stari koncept, novi pojmovi“. Pp. 5-17 u Vjerodostojnost medija: Doba lažnih informacija – zbornik radova Devete regionalne naučne konferencije 'Vjerodostojnost medija', Zarfa Hrnjić-Kuduzović i dr. (ur). Tuzla: Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli.
