Stevo Gajanović, sedamdesettrogodišnji penzioner, samardžijskim zanatom počeo se baviti sada već davne 1970. godine, a naslijedio ga je od oca Todora, koji je zanat naučio od strica Davida i brata od strica Jove.
Gajanović je jedan od rijetkih majstora u Bosni i Hercegovini za izradu samara za konje i magarce, koji se u banjalučkom naselju Kuljani nastanio 1995. godine, do kada je živio i radio u Drvaru, tačnije u Vidovom Selu. Navodi da zanat treba voljeti, ali i znati te da je samar prosta, ali vrlo zanovjetna sprava.
"Imam četiri brata i ja sam peti, ali nijedan od njih nije želio da radi samare. Imao sam želju da izučim tajne samardžijskog zanata, dan za danom sam učio, a tada su mi stari govorili da ovaj zanat vrijedi. U stara vremena se nije moglo zamisliti domaćinstvo bez samara – na njemu su se drva vukla iz šume, u mlin se brašno vozilo… Učio sam i danas sam tu gdje jesam", pojašnjava Gajanović, koji smatra da ovaj zanat neće izumrijeti.
Kada smo ga upitali ima li u porodici zainteresovanih da zanat naslijede onako kako ga je on naslijedio od svog oca, Stevo sa sjetom u očima kazuje:
"Imam dva sina, mlađi je drvoprerađivač, govorio je da bi radio samare, da nastavimo tradiciju, ali još nije počeo učiti."
Samari se sastoje od dva osnovna dijela – drvenice i stelje. Drvenica je, kako sam naziv kaže, drveni dio samara, a na njoj se razlikuju glavar, krstine i štice. Stelja je mekana podloga drvenice, izrađena od jutenog platna napunjenog raženom slamom.
"Osnova sirovina za izradu drvenice je drvo jasena, brijesta, bukve, bagrema ili oraha. Najbolji su jasen i brijest, ali samari se pretežno prave kombinovao – štic od bagrema, od brijesta glavari, od jasena krstine. Potrebni su tu još i slama, vreće, špaga, remenovi…", pripovijeda ovaj majstor, koji najveću podršku, ali i pomoć ima od supruge Bosiljke, koja izrađuje stelje.
Spretne Stevine ruke, uz pomoć motorne testere, cirkulara, sjekire, bušilice, borera, dlijeta i svrdla, proizvode samare različitih dimenzija, koje su uslovljene veličinom stoke – manji samari prave se za magarce, a oni veći za konje.
Stevo objašnjava kako posla, kojeg je manje u odnosu na neka prošla vremena, ponajviše ima u proljeće i u jesen, odnosno tokom maja, juna, septembra i oktobra.
"Ranije sam samare nosio na prodaju na pijacu, ovdje kod nas u Banjaluci, ali sada više ne. Sada nam mušterije dolaze kući, čuli su za mene. Javljaju nam se ljudi iz cijele BiH, Slovenije, Srbije i Crne Gore. Mušterije su i samaričari sa Grmeča, Kozare, Osmače i Klekovače. Kome zatrebam, pronađe me", navodi vremešni samardžija i dodaje da je sve lako kada čovjek ima volju za rad.
Dodaje da su njegovi samari došli i do Emira Kusturice, proslavljenog režisera. Naime, Kusturici su za snimanje filma bila potrebna dva-tri samara, koji su preko rediteljevih saradnika i stigli do njega.
Porodica Gajanović ranije je samare za magarce prodavala za 70 KM, dok su oni za konje koštali 100 KM, ali poskupljenjem sirovina od kojih se proizvode i cijene su simbolično porasle. Sada se samari za magarce kreću od 80 KM, a za konje od 120 KM.
"Nekome je jeftino, nekome skupo, ali kome treba, kupiće", ubijeđen je Stevo.
Kada je u pitanju cjenkanje, Stevo kaže da nije vješt, i da je "mekan" što se toga tiče, ali supruga je tu da "tvrdi pazar".
Bosiljka, Stevina supruga, nam zatim kazuje anegdotu baš u vezi sa cjenkanjem kada su samare još prodavali na pijaci.
"Samare smo prodavali na pijaci u Banjaluci i dolazi čovjek koji nudi 90 KM za samar, a ja ne dam bez 100 KM. Dok mušterija i ja razgovaramo, dolazi moj muž, a za kojeg mušterija ne zna da je moj muž i kaže: 'Daj mu samar za 90 KM.' A ja mu kažem: 'Stari, šta ti hoćeš, idi svojim poslom.' Stevo ode, a ja dobijem 100 KM. Poslije me Stevo zbunjen pita: 'Kako ćeš mi onako reći pred tuđim čovjekom?' A ja mu kažem: 'Šta ko zna da si ti meni muž.' I još sam zaradila dodatnih 10 KM", prisjeća se Bosiljka uz smijeh.
Nezavisne novine
