Najstarija radnica u Doboju je Jefa Todorović, koja je formalno u penziji već 16 godina, ali ne treba da brine za svoje radno mesto, jer ga niko drugi neće.
Jefa radi za pultom dobojske Zelene pijace, a većinu onoga što nudi kupcima sama proizvede. Od ranog je jutra na poslu, kod kuće ostaje nedeljom i u najhladnije dane sa padavinama, za sve drugo za nju nema prepreke.
A, ono najvažnije i najinteresantnije u ovoj priči je da će u martu napuniti 89 godina i još ne najavljuje povlačenje u mirnije penzionerske dane.
Pamti i Drugi svjetski rat i teške poratne dane tog i poslednjeg rata, koju je njenu porodicu zatekao u Vitezu. Imala je sa suprugom i stan u Zenci, sve su to morali napustiti tokom ratnog sukoba.
Nažalost, u tom stanu suprug Mile je skončao neposredno po vraćanju ponovo u posjed 2003. godine.
– Ubijen je od ekstremista i ostala sam bez njega. Radio je prije rata u zeničkoj Željezari, naslijedila sam skromnu penziju od sadašnjih 370 maraka i moram da radim nešto dodatno da bih imala za koliko toliko pristojan život – priča nam Jefa.
Ima pet kćerki, koje imaju svoje porodice, dvije su već u penziji. Kaže nam da osim njih najveće blago koje ima su i 13 unučadi i čak 16 praunučadi.
– Na ovoj pijaci sam od ratne 1994. godine i ne mislim da odustanem sve dok mogu sama dolaziti i stajati za pultom. Kćerke i moji me nagovaraju da ipak stanem sa tim poslom, obećala sam im kada dođe snijeg i hladni dani da ću ih poslušati, ali samo pauzirati pa na proljeće opet na moj štand. Pletem razne predmete od vune, pravim svijeće, aranžmane od voska – sa ponosom Jefa priča o svom časnom poslu i sa puno optimizma i života u sebi.
PORODICA
Jefina kćerka Jasna sa porodicom je u Novom Sadu, Ljilja je u Holadiji, Rista u SAD, dok su Milanka i Veseljka takođe sa svojim porodicama, kao i ona nastanile se u Doboju. Sa Jefom je živio njen sin Savo, koji je umro prije pet godina i od tada je sama.
Ljubinko ĐURIĆ
