Tiha je. Dobra. Druželjubiva. Minimalno je ono čemu se nada. Skromna je njena duša. Imala je malo, a i to malo život joj je kradom otimao. Ostalo je da živi sjećanje, da je nekada tamo u dalekoj prošlosti bila najljepša, njena prefinjenost tada je dopirala do mnogih muških srca. Pa čak i tada, ljubav je nesebično dijelila… ljudima, životinjama, životu.
Nakon dugih, teških godina, danas joj život teče u samoći. Dane provodi hraneći pse lutalice. Neki od njih svoje mjesto našli su u njenom skromnom domu. Zamislite, kolika je to ljubav, kada se parče hrane dijeli na tri djela, jer su za sada dva psa već uveliko zaključana u njenom srcu. Sudbina joj je krojila život od posebnog materijala. Godinama kasnije, taj materijal ostaje netaknut, a rane na duši i dalje bole. Sa tugom u grlu ispričala nam je trenutke kroz koje je prolazila.
Vezira Ekmečić, osoba je koju gotovo svaki dan možete sresti na ulicama. I ne, ne trebate je zaobići u širokom luku, kao što to čini nekolicina ljudi. Uputite joj topli pozdrav, osmjeh, njoj je to sasvim dovoljno…
