Mama nije riječ, već žagor radosti odojčeta koje počinje svoje galaktičko putovanje. Na grudima majke novokrštenac u duplji skuplja mliječni glas kojim otvara svijet: Mama. I čuje kako mu anđeli govore: Evo ti majke tvoje.
I tako je od kad je svijeta i vijeka samo ono što je zadojeno nebu je majčinski pripojeno.
Ne znam kada je Crkva u svoj liturgijski pomenik uvela praznik Materica ali sve mi se čini da je odvajkada tu bio ili možda ondje na Golgoti započelo je to upoznavanje. Ali znam da majčinsku melodiju, tog stiha od jedne riječi svako od nas poznaje i da zadrhti kada je čuje. I nikada taj drhtaj ne nestane već prezimi u nama čitavoga života, jer majka je jedino biće na svijetu koje ne stari.
I takvih zapisa na svijetu je koliko je i sinova i kćeri i svako ko se materinski propilio u sebi je ponio i Mama zapis. To je onaj topliji, nježniji, žrtveniji dio u nama kojim se odužujemo svojim majkama kad god dajemo a da ne pitamo koliko nas to košta, već svakom potrebitom biću uzvratimo onim gestom koji nas podsjeća na nježnu, uvjek toplu ruku koja nas mazi i kad je više nema.
I kad zalivamo cvijeće, kad hranimo bilo koju životinju, kad se ne ljutimo kad nas neko uvrijedi već odmah oprostimo, kad se radujemo svakom viđenju, nazovemo pomozbog i dobar dan, kad razumijemo a ne mudrujemo, kad volimo da ljubimo, kad male stvari činimo kao da su velike, to su sve pokreti majčinskog zapisa koga ako ne ugušimo, lako prepoznamo i dopustimo sa njim da procvjeta bespomoćno dijete u nama.
Sve što je prirodno je majčinsko a sve što je voljno je očinsko. Kad majka doji svoje dijete i kad ono nasloni svoje meke usne na njenu dojku, cijelo njeno biće se napregne da sve ono što ima u sebi da svom čedu, pa tako i njeno mlijeko u sebi mijenja svoj sastav i upodobljava se potrebama tih sićušnih bića. I bezbroj onih nama znanih i neznanih sastojaka poteče iz majčine pitomine, svaki put različitih i tačno odmjerenih. Mlijekopitateljica svijeta.
Mama zapis.
Pričao mi je jedan dobri sveštenik kako je gledao kako Vladika šabački, idući na liturgiju od svoga dvora ka crkvi kroz studen jutra i noseći prosforu u ruci, negdje na samom ulazu, u porti, ugledao drhturavo kuče koje se uplelo u svoje tijelo kao u klupko koje tek što se ne razmrsi. Krupnim kestenjastim očima posmatralo ga je i sve mu kazalo, i svoju muku i glad, i mnoge udarce, i šikanu. Kao oči djeteta koje čekaju da ugledaju majku i sve će im biti jasno. Vladika je polako kao vitlejemski dar raskrio izvezenu maramicu kojom je ušuškao prosforu i cijelu je dao smrznutom zavezuljku sa pogledom djeteta.
Liturgija majke i Mama zapis u svakom od nas.
Slušao sam kad je mitropolit Amfilohije pričao kako je na obalama Sene upoznao jednog božjaka, odrpanaca i klošara koji je živio sa svojim psom ispod pariskog mosta. Kakav je to susret bio i kako su jedan drugom čudno izgledali, mogu da zamislim. Obojica se odrekla od svijeta, jedan u ritama drugi u crnim haljinama, otšelnici svaki u svojim krajevima svijeta a tako slični.
Mora da je to bilo na lijevoj obali Sene ispod mosta Aleksandru trećem koji se kao kakav ratnički tobolac ispružio dodirujući jednim svojim lukom Jelisejska polja a drugim se prikradajući približavao Palati Invalida. Dok su sjedili na popločanim dokovima pepeljastog granita koje su dovukli iz ko zna kojih kolonijalnih osvajanja, odmah ispod pozlaćenih statua podignutih u slavu Trgovine i Industrije započeli su razgovor.
Slutim da su pričali ne o vremenu već o umjetnosti, dok je krupni monah posmatrao ukrašeno tijelo mosta bronzanim figurama zapazio je negdje na sredini nehajne i razgolićene Nimfe Sene, mitska bića koja kao da su krmanila brodom a do njih su spremni da prhnu niz Senu stidljivo provirivali čelični heruvimi. Nenametljivo, monah je kao za sebe primjetio suživot različitih bića na kosturu mosta.
Iz prevelikog trenč kaputa izvijala se sitna i zamašćena glava njegovog sagovornika, koji je očima tražio neku zamišljenu tačku oslonca negdje na sredini Sene, i nije odmah odgovorio. A onda i on kao za sebe počeo je da govori tiho o njemu poznatim bićima iznad senskih vodenih brežuljaka. I razgovor se nastavio. Svidjeli su se jedan drugom dva neobična sagovornika toga prijepodneva u Parizu.
U jednom trenutku omaleni Francuz je brzo i energično ustao i preturajući po svojim zavežuljcima izvadio bocu burgonjskog vina koju ko zna gdje je našao. Trebala mu je još čaša, i kratko razmišljajući gdje bi mogla biti uzviknuo je ushićeno Grenel, sjetivši se da je neki dan u toj ulici u kontejneru našao baš onu koja mu je trebala. Izvadivši je iz sivomaslinaste vojničke torbe, kratko je otruo o krzave rukave i brzo nasuo do vrha skoro neprozirnu staklenku.
Učtivo se izvinivši svom sagovorniku, čašu sa vinom ponudio je prvo, majčinski brižno iz dubine Mama zapisa, svom saputniku, kovrdžavom hrtkolikom psu koji je odmah prionuo lapćući da izvlači dragocjeni nektar iz nje. Kada se on napio čaša je ponuđena čudnom monahu, vladici iz jedne zemlje za koju njegovo domaćin nije ni čuo. Vladika je zablagodarivši Bogu uzeo i ispio gutljaj nazdravljajući sa Nazdarovije i njemu i mostu posvećenom ruskom caru i Parizu i susretu toga dana.
Još jedan trag materičnog zapisa. I taman kada sam htio da odustanem od daljih bilješki o Matericama pregledao sam jedan video snimljen u nekom azilu za pse. Negdje u nekom mjestu, moglo je biti bilo gdje u svijetu, na kraju favela, u nekoj napuštenoj straćari, u gradu Mahogini, pronašli su izmučenu zekastu kujicu koja je nenaviknuta na bilo kakav dodir, podvijenog repa skoro zalemljenog za donji dio trbuha, kidisala na svakoga ko joj se približio. Ozvjerila se. I kad su je smjestili u izdvojeni prostor danima nije uzimala ni hranu ni vodu niti dozvoljavala da je iko takne.
I onda je ušla mlada dežmekasta volonterka, dovoljno hrabra da ne odustane i počela je da joj se približava i da je polako navikava na svoj dodir. Ispočetka je bilo surovo, na svaki pokušaj da je pomazi kujica je instiktivno ujedala ruku koju nije prepoznala. Krvavi ugrizi su bili sve rjeđi kako je njena topla i nježna ruka prelazila preko nakostrešenog prevoja između kupastih ušiju. I kako je maženje nastavljeno kujica se sve više približavala i sve više nježnosti dopuštala slušajući baršunasti prijatni glas kako joj matričnu melodiju ponavlja.
Na kraju se okrenula i potpuno se prepustila čvrstom zagrljaju i onda je počela da melodično i potresno arlauče svoju životnu žalopojku, i sad bi se mogao zakleti da sam svaki njen cvilež razumio. Na kraju se sasvim umirila i glavu spustila na grudi nove majke, koja joj je brisale suzice koje su se cijedile iz ugarastih uglova kujičinih očiju. Materice moje. Mama moja.
Piše: Boris B. Brajović, redovni profesor na Filosofskom fakultetu u Nikšiću
