Dok Švajcarci za istu korpu hrane plaćaju i do 60 posto više od evropskog prosjeka, cijene u Sjevernoj Makedoniji su najniže na kontinentu. Razlike u cijenama hrane širom Evrope su velike, a najnoviji podaci Evrostata otkrivaju gdje je kupovina najpovoljnija, a gdje će najviše opteretiti kućni budžet, piše Euronews.
Hrana predstavlja jedan od najvećih troškova za vropska domaćinstva, čineći u prosjeku 11,9% ukupne potrošnje u Evropskoj uniji, dok se u zemljama poput Rumunije taj udio penje i na 20%. Uporedna cijena uasniva se na Evrostatovom indeksu, gdje prosječna cijena korpe hrane u EU iznosi 100. Vrijednost iznad 100 označava više cijene od prosjeka, dok vrijednost ispod 100 ukazuje na povoljnije cijene.
Švajcarska na vrhu, Sjeverna Makedonija na dnu ljestvice
Prema podacima za 2024. godinu, Švajcarska je uvjerljivo najskuplja zemlja s indeksom od 161,1, što znači da su cijene hrane 61,1% više od prosjeka EU. Slijede je Island (146,3) i Norveška (130,6), zemlje koje takođe nisu članice Unije.
Unutar EU, najdublje u džep moraju posegnuti stanovnici Luksemburga, gdje su cijene 25,7% više od prosjeka. Visoke cijene bilježe i Danska, Irska, Francuska, Austrija i Malta. S druge strane, najjeftinija hrana u Evropi je u Sjevernoj Makedoniji, s cijenama 27% nižim od prosjeka EU-a.
Unutar Unije, najpovoljnija je Rumunija, gdje je ista korpa hrane jeftinija za 25,4%. Niske cijene hrane karakteristične su za jugoistočnu Evropu i zapadni Balkan, pa su tako znatno ispod prosjeka i Turska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Bugarska.
Među najvećim privredama EU, cijene u Njemačkoj i Italiji neznatno su iznad prosjeka, dok je Francuska osjetno skuplja. Španija je, s druge strane, 5,4% jeftinija od prosjeka Unije.
Ključni razlozi
Stručnjaci ističu nekoliko ključnih razloga za ovako velike razlike.
– Najvažniji razlog su razlike u prihodima i platama – rekao je za Euronews Business Alan Matthews, profesor s Trinity Collegea u Dablinu. U zemljama s višim prosječnim platama, poput Švajcarske i Danske, viši su i troškovi rada u poljoprivredi, preradi i prodaji, što se na kraju odražava na maloprodajne cijene.
Matthews dodaje kako ulogu igraju i razlike u oporezivanju.
– Razlike u oporezivanju, posebno PDV-u na prehrambene proizvode, takođe objašnjavaju neke od razlika – naglasio je. Osim toga, na cijene utiču i navike potrošača, poput veće potražnje za organskim ili brendiranim proizvodima u bogatijim zemljama.
Ilaria Benedetti, vanredna profesorica sa Univerziteta Tuscia, ističe i strukturne faktore poput troškova proizvodnje i izloženosti globalnim šokovima.
– Manje i vrlo otvorene privrede – često s valutama podložnim oštrijim fluktuacijama – doživjela su jači prenos rastućih troškova energije i poljoprivrednih inputa tokom pandemije i sukoba Rusije i Ukrajine – izjavila je.
Niske cijene ne znače i lakši život
Iako su cijene hrane u nekim zemljama nominalno niže, to ne znači nužno da je hrana pristupačnija. U zemljama istočne i jugoistočne Evrope hrana čini više od 20% izdataka domaćinstava, dok je u bogatijim ekonomijama taj udio obično ispod 12%.
– Kao rezultat toga, isto povećanje cijena nosi mnogo teže posljedice tamo gdje su prihodi niži – dodala je Benedetti.
Ove razlike imaju ozbiljne implikacije na sigurnost snabdijevanja hranom, upozorava Jeremiás Máté Balogh, vanredni profesor sa Univerzitetu Corvinus u Budimpešti.
– Dok zemlje s visokim prihodima mogu apsorbovati povišene nivoe cijena, domaćinstva s nižim prihodima u srednjoj i istočnoj Evropi suočavaju se s nerazmjernim teretom, čak i ako su nominalne cijene hrane niže – rekao je.
Drugim riječima, iako je hrana u Danskoj skupa, stanovnici s višim raspoloživim dohotkom mogu je sebi lakše priuštiti nego stanovnici zemalja s nižim cijenama i znatno nižim primanjima, prenosi Index.
