Godinama je Marko Grabovac (74) pisao oproštajne govore mnogim logorašima, a nakon jednog takvog govora, koji je okončan smrću njegovog druga Žarka Garića, prestao je da piše „posljednje pozdrave“ saborcima i sapatnicima.
Grabovac je bio član komisija iz proteklog otadžbinskog rata koje su pronašle više od 300 nestalih Srba. Među njima je bio i Markov svirepo pogubljeni brat Mladen. Njegov posljednji govor posvećen sekretaru brodskih logoraša Savu Ivanoviću, prisjeća se Marko, prije nekoliko godinu pročitao je logoraš Žarko Garić da bi sa posljednjim riječima posmrtnog govora i on sam umro!
– Naravno da ću za svog prijatelja i sapatnika Savu pročitati oproštajni govor. Dajte mi samo neke naočare – bile su Žarkove riječi koje su prethodile svojevrsnom hororu koji će uslijediti.
Žarko nije imao priliku da ranije pročita pismo i sagleda da li će za to imati snage na sahrani. Pisac pisma, Marko Grabovac, shvatio je to odmah nakon što ga je napisao. Pri svakom probnom čitanju, suze su mu navirale na oči a grlo stezalo.
– U pismu sam se dotakao patriotizma, porodičnog i ličnog stradanja Sava Ivanovića. Svakodnevno smo sarađivali u susjednim kancelarijama, po pitanju sudbina logoraša, porodica poginulih i nestalih. Taj ugledni predratni rukovodilac Robne kuće „Beograđanka“ u Brodu imao je životni udes da njegova supruga Hrvatica po izbijanju sukoba pretekne na hrvatsku stranu Save i granice. On sa nama ostaje, kasnije biva zarobljen, prošavši pakao hrvatskih logora. O tome je svjedočio i u Haškom tribunalu, ali ubrzo po povratku se iznenada razbolio i umro – prisjeća se Grabovac.
On je ulogu čitača povjerio mladiću kome su ubili oca i dva njegova brata.
– Hoću, kako neću pročitati za našeg Savu. Taman imam vremena da se večeras dobro pripremim – bile su mladićeve riječi prvobitnog pristanka da bi sutradan uslijedile one šokantne uoči same sahrane: -Izvinjavam se, čika Marko, ja nemam snage da ovo pročitam…
Svjedoci iz ogromne zaprepašćene mase svijeta ove tragedije sjećaju se da je igrom gorke sudbine Žarko Garić to baš sudbonosno pismo, prije nego što će mu se život ugasiti, čvrsto stezao sa svoja četiri prsta desne ruke! Onaj jedan su mu u logoru odsjekli krvnici da se, kako su mu obrazložili kada ih je upitao zašto mu to čine, „ne bi više krstio sa tri prsta“.
– Žarko je skinuo naočare, pročitano pismo stavio u džep, osvrnuo se oko sebe i kao pokošen srušio se kraj sanduka svog sapatnika Sava, dok opelo nije bilo ni završeno a Savo položen u zemlju. Ljekari su utvrdili da mu je srce jednostavno prepuklo. Kao teškom ratnom invalidu, čija je i porodica teško stradala, ovo je za mene bio dodatno pretežak udarac posle kojeg sam prelomio da više nikada nikome neću napisati oproštajni govor – iznosi Marko Grabovac detalje ove epske tragedije koju gotovo ne pamti ne samo region.
Ljekar je i zvanično konstatovao da Žarku Gariću nije izdržalo srce. On je nakon dva dana sahranjen u susjednom stradalničkom Sijekovcu. Grabovac smatra da je ova tragedija istovremeno i poruka.
– Ona pokazuje koliko su ljudi koji su se borili za Srpsku i za nju tamnovali, uz teška svjedočenja i razne nepravde, emotivno vezani i saosjećajni. Bilo bi poželjno da to, pri odabiru svojih riječi i dijela, na umu imaju i mlađi naraštaji i političari.
N. Đurić
