Prohladno je u toj šumi podno Vlašića. Promašio sam stazu. Biće da je nisam vidio. Ili sam preko nje neoprezno prešao.
Kako bilo – do vodopada sam morao težim putem: kroz kanjon. S kamena na kamen, sa stijene na stijenu.
Par prebrzih skokova i noga je bila u vodi do koljena. Verao sam se i pentrao poput planinskog jarca umjesto da sam k'o čovjek išao utabanom stazom. Stigao sam do vodopada, nije da nisam, sve je na meni bilo mokro, ali sam stigao. Odmorio sam pola sata, pa krenuo nazad.
U tim šumama nema mreže. Nema ni signala. Odmaram se tu povremeno, jednom u dva mjeseca. Nekada češće, nekada rjeđe. Niti ko može da me dobije, niti ja koga mogu da nazovem. Baterija traje tri dana, jer je telefon zalud potezati iz džepa.
I toga sam dana bio bez signala i bez mreže ciglo tri sata. Znam da nije bilo moguće, takve stvari nisu od ovoga svijeta, ali ostavio bih i sebe i telefon pored vodopada ili ukraj stijena kada bi to moglo da produži ono što je neminovno došlo.
Volio bih da nikada iz te šume nisam izašao. Ništa ne bi bilo drugačije, ali bar ne bih morao da se suočim sa svijetom u kojem tebe nema. Sebično je, znam, ali ponekad je bolje ni ne slutiti nego znati. Prošlo je, evo, godinu dana. Dvanaest mjeseci. Tri stotine i šezdeset i pet dana. Toliko te, brato, nema sa nama i toliko nas ima bez tebe. Prošlo je, a i dalje se ne pomjera tamo gdje je stalo 19. aprila prošle godine. Dan poslije tvoga rođendana, dan prije Vaskrsa, na pola puta između ta dva dana koje je omeđilo kobno preticanje da bi tuga bila još veća. Ako je tako nešto uopšte moguće.
Tri stotine šezdeset i pet dana. I u svakom danu svaki sat. Toliko te, brato, nema. Tačno tri stotine šezdeset i pet Srđânā nije sa nama ovih dvanaest praznih i muklih mjeseci. Nema te, ali te neizostavno i dalje ima u svemu. Ima te u svakoj pjesmi koju naručimo, s nama si kada nazdravljamo, ima te kada ne znamo da li da krenemo kući ili da produžimo niz ulicu. Ima te u svakoj ulici u kojoj smo slučajno mogli da nabasamo jedni na druge, ima te u konspirativnim sašaptavanjima za vrijeme skupštinskih pauza, ima te u svim rebusima koje ne umijemo da riješimo bez tvoje olovke.
Daleko je vrijeme u kojem smo bili, daleko je vrijeme u kojem ćemo se opet sresti. Prije godinu dana sam napisao da će sve proći, ali da onaj tvoj osmijeh neće proći nikada.
I zaista: više ni sam ne znam koliko smo fotografija u ovih godinu dana pregledali i koliko smo onih tvojih osmijeha prebrojali.
U svakom je tom osmijehu sakriveno po jedno drugarstvo, po jedno prijateljstvo, po jedna ljubav. Osmijeh je, veli Levajac na jednom mjestu, najkraće rastojanje između čovjeka i čovjeka, a ti si, brato, od tog osmijeha bio sazdan. I sada, tri stotine šezdeset i pet dana kasnije, taj mi tvoj osmijeh najviše nedostaje. Kao da je bio kuka o koju sam se držao da lakše proletim kroz život.
Lako je izmjeriti čovjeka. Treba na jednu gomilu skupiti sve suze, a na drugu sabrati osmijehe. U zbir tih količina staje ono ljudsko što je disalo u svakome od nas. Ne znam, brato, da li je bilo više suza u danima tvoga odlaska ili je više bilo osmijeha u svakom sjećanju na tebe, ali znam da neki nizovi, makar bili i konačni, ne mogu da se prebroje. Vrijeme melje i drobi sve, ali ponešto iz te prese izađe i neokrnjeno.
Prošlo je tri stotine šezdeset i pet dana – toliko smo, naime, dana mogli da te imamo u ovom vremenu u kojem trajemo bez tebe – a kao da se sve juče desilo. Ne mislim na dan kada ste Ana, Bilja i ti otišli; ne taj dan, ne mislim na njega, nego na sve ostale dane koji su se desili i koji se nikada više neće dogoditi.
Imao si, Srđane, snagu koja je mogla da pokreće elektrane. Ne govorim, naravno, o političkoj ili nekoj sličnoj, nego o onoj drugoj, daleko važnijoj, o ljudskoj, drugarskoj, prijateljskoj snazi. Bio si – zalud mi je pisati u prošlom vremenu, jer ono najbolje što si nam ostavio nije prestalo da gori – ali dobro: bio si višestruki vrtložni tornado. Okupljao si i raznosio svojom snagom, iskrenošću, pouzdanošću. Kada se vrijeme prazni, a ono se neprestano skraćuje, nestaje i ono što je u tom vremenu bilo najčvršće. Trebalo bi da je nakon godinu dana lakše, ali nije. Teže je zato što vrijeme opominje prazninom.
Nama ne ostaje mnogo osim da se sjećamo. Malo šta smo uradili tako dobro. Dobar materijal, pa su dobre i ruke. Ako je s one strane mrak, nadam se da ti je neko od tih sjećanja osvijetlilo bar stazu ili dvije. Ne nadam se nego znam: nisi u tom mraku sam. Odmah je i mraka manje. Ima kod Ćopića, na kraju Orlova, ono divno Lunjino zbogom dok prati svoje dječake i u koje je uronjeno i naše zbogom: pričaćemo o tebi “dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka”.
Prohladno je na groblju u Šušnjarima. Kao u onoj šumi u kojoj sam se našao prije godinu dana.
Volio bih da nikada iz nje nisam izašao. Ništa ne bi bilo drugačije, ali bar ne bih morao da se suočim sa svijetom u kojem tebe nema. Zaduva i protrese iznad Doboja čak kada na nebu nema nijednog jedinog zareza.
Tri srca koja su na tom tužnom mjestu spojena u jedno odjek su tvoga srca koje udara u našim žilama. Budi mi miran i spokojan, prijatelju. Tu si i dalje. Sa nama, uz nas i u nama.
