Mudžahedini su htjeli da me osunete i kastriraju, da me uštroje! U pokušaju da se izbavim, bacio sam se kroz prozor. Ni danas tačno ne znam šta sam tada mislio – da pobjegnem, ili da sam sebi prekratim paklene muke.
Ovim riječima, za “Novosti”, počinje bolnu ispovijest Vinko Aksentić (57), jedan od simbola stradanja Srba u proteklom ratu. On je sa još 11 pripadnika Prnjavorske brigade VRS, nakon zarobljavanja na ozrensko-vozućkom ratištu u jesen 1995. godine, preživio pakao mudžahedinskih logora u Livadama u Kamenici, na području Zavidovića (sada FBiH). Na 22-godišnjicu čudom preživljene golgote, Vinko prvi put otvara dušu.
Bol u duši je neizmjerna, a mnogobrojni ožiljci po tijelu svjedoče o pretrpljenim patnjama. Uz nožni prst koji mu je zamalo odgrizao malodobni mudžahedin, ima tri rane na nozi, kojim su ga zanavijek žigosali tamničari. Naš sagovornik otkriva specijalne metode mučenja koje su u Bosni usavršavali prekaljeni “Alahovi ratnici” sa avganistanskog ratišta.
“Prvo ćemo te osunetiti, a onda uštrojiti. Sigurno si mnoge muslimanke silovao” – riječi su koje Vinko ni poslije dvije decenije ne potiskuje iz sjećanja. Dok mu se bradati mudžahedin približavao s nožem u ruci, priča Vinko, učinilo mu se da vidi samog đavola koji palaca repom. Ruke i noge bile su mu vezane žicom, dok su mu spuštali pantalone.
“Onako vezan, izmrcvaren i krvav od dotadašnje torture, na iznenađenje svih bacio sam se kroz otvoren prozor, na leđa i glavu. U mrak. Nisam mogao daleko, jer su mi ionako vezanom smetale i pantalone u čizmama. Ipak, počeo sam da se kotrljam, dok su oko mene zviždali meci.”
Njegovi sapatnici iz sobe kažu da su ga nakon više minuta razbjesnjeli mudžahedini krvavog i gotovo nepomičnog naprosto ubacili nazad u prostoriju. Čak njih tridesetak se borilo da ga, na podu, nogom, kundakom, lancem, stolicom ili bilo čim drugim, udari što jače.
“U posebnom pamćenju nam je ostao jedan mudžahedinčić, nešto veći od puške koju je nosio, koji nije uspijevao da se probije do Vinka da ga tuče. “Snašao” se, međutim, tako što je nekakvom majicom prekrio Vinkove nožne prste i snažno mu zagrizao mali prst u namjeri da ga odgrize. Toliko snažno, da je Vinko zavrištao od bola – svjedoče dr Branko Šikanić, Igor Guljevati, Velibor Trivičević i Miodrag Samac, logoraši u Livadama.
Pakao ovog logora pokazao se predvorjem pakla onog drugog, u Kamenici, na drugom kraju Zavidovića, gde se Aksentić tek poslije desetak dana povratio iz kome.
“Tu su nas mučili specijalnim metodama koje su, kako su rekli, naučili u Avganistanu. Pošto bismo od elektrošokova ubrzo padali u nesvijest, mudžahedini su pribjegavali djelotvornijoj i sporijoj metodi mučenja sa crijevima. Ona su bila napunjena vazduhom i naduvavala bi se omotana oko naših zglobova na rukama i nogama, dok bi mudžahedin dodavao gas na kompresoru. Imali smo osećaj da nam, uz oči, otpadaju i dijelovi tijela, prije nego što bismo padali u nesvest. Poseban izum im je bio višesatno vezivanje žicom ispod koljena pa za vrat. Tako bismo i najmanjim pokretom sami sebe davili! Dok smo ležali na livadi između bijelih šatora, mudžahedini su sticali kondiciju trčeći i skačući po našim stomacima.”
Preživljeno mučenje ostavilo je neizbrisiv ožiljak u Vinkovom sećanju kad su ih mudžahedini primoravali da ljube odrubljene glave svojih saboraca. Neke nisu, ali prepoznali su glave Momira Mitrovića, Predraga Kneževića i Gojka Vujčića. Ovi Prnjavorčani se i dan-danas vode kao nestali.
U okovima 29 dana
Čak 29 dana Vinko je sa svojim sapatnicima bio u lancima i okovima na rukama i nogama u logoru u Kamenici. Ostatak tamnovanja proveo je vezan žicom i raznim kablovima.
“Što je rijetko i u filmovima, na lancima smo imali katance i ključeve. Pravu moru bismo preživljavali kad bi se nas 12 iz logora spuštalo na, navodno, kupanje u obližnju rijeku Gostivić. Dovoljno je bilo da samo jedan od nas posrne pa da se onako okovani sa dugačkim lancem svi uz jauke i povrede survamo u kanjon”, prisjeća se Vinko.
Sloboda poslije šest mjeseci
Vinko Aksentić je zarobljen 21. jula 1995. a nakon mudžahedinskih logora u Zavidovićima i takođe okrutnog logora KPD Zenica, svjetlo slobode ugledao je u razmijeni 10. januara naredne godine. Po izlasku iz zarobljeništva ostavila ga je supruga, sa kojom ima kćerku i sina. Bez stalnog zaposlenja, kao teški RVI živi od invalidnine, u iščekivanju da u novoizgrađenoj stambenoj zgradi u Prnjavoru dobije stalni krov nad glavom.
(Novosti)
